SVI PUTINOVI VOJNI UDARI Sirija je apsolvirana, kontrolira Erdogana i Sisija, u jako dobrim odnosima sa Izraelom...

05.12.2017. u 01:56

GEOPOLITIKA

Sada kada je Sirija više-manje apsolvirana (tu može jedino doći do loma među saveznicima Rusijom, Turskom i Iranom zbog tamošnjih Kurda ili podjele svojih sfera utjecaja u toj zemlji), smatra se da bi se ISIL mogao prebaciti u Libiju gdje je ionako situacija vrlo rovita


FOTO: Putin, Sisi (Reusters)

Rusija i Egipat potpisali su sporazum kojim se Moskvi omogućava korištenje određenih (prema dogovoru) vojnih egipatskih aerodroma, a egipatsko ratno zrakoplovstvo moći će, po potrebi, koristiti rusku vojnu zrakoplovnu bazu u Hmejmimu u Siriji.

Egipat osim toga kupuje i dodatne količine ruskog naoružanja, poput dva nosača helikoptera, a svoje će pilote moći obučavati u Rusiji. Egipatski predsjednik Abdel Fatah al-Sisi (bivši general) njeguje vrlo bliske odnose s Rusijom, pogotovo zbog straha od širenja IS-a na Egipat, a Libija je označena kao mjesto odakle je Egipat ugrožen.

Prije nekoliko dana u Moskvi je pak boravio sudanski predsjednik Omar al-Bašir s kojim je razgovarano (dogovoreno?) o ruskom vojnom prisustvu i u toj nemirnoj afričkoj zemlji i značajnoj kupovini ruskog oružja. Bašir je čak zatražio od Rusa pomoć, u Sudanu, protiv SAD-a. Rusija tako dodatno utvrđuje svoj politički i vojni položaj u tom dijelu svijeta. Naime, nakon angažmana u Siriji, gdje je praktički istisnula SAD te svom favoritu Bašaru al-Asadu osigurala opstanak, Rusija se potvrdila kao važan pa i presudni međunarodni igrač, bez kojeg se ne može ništa odlučiti.


Tartus u Siriji

Vladimiru Putinu takva se uloga Rusije sviđa te je odlučio proširiti svoj utjecaj u regiji. Naime, Rusija je revitalizirala staru sovjetsku bazu u Tartusu u Siriji, gdje je već stacionirano oko dvije tisuća ruskih vojnih stručnjaka i specijalista, izgradila vojni aerodrom u Hmejmimu te još dvije manje baze, Šajrat kod Homsa te al Kamišli na tromeđi Turske, Sirije i Iraka. Sada je predsjednik Bašar al-Asad u znak zahvalnosti omogućio Rusima da se prošire na tamošnju najveću luku Latakiju.

Njemu je posve jasno da bez Rusa ne može ostati u sedlu, a mora iskazati i svoju dobrohotnu zahvalnost. No, kako kaže ruski vojni analitičar Aleksandar Goljc za BBC, njemu nije jasno zašto je to Rusiji toliko važno. On smatra sporazum s Egiptom više simboličnim nego li racionalnim. Rusija ovim dokazuje, prvo sebi i svojoj javnosti, da se etablira u međunarodnoj politici, ali šalje poruku i Zapadu da se neće tako lako maknuti s tog prostora.

Sfere utjecaja

Naime, sada kada je Sirija više-manje apsolvirana (tu može jedino doći do loma među saveznicima Rusijom, Turskom i Iranom zbog tamošnjih Kurda ili podjele svojih sfera utjecaja u toj zemlji), smatra se da bi se ISIL mogao prebaciti u Libiju gdje je ionako situacija vrlo rovita. Egipat je dozvolio i ruskim lovcima, ali i bombarderima, prelijetanje i korištenje vojnih aerodroma, a razlog bi jedino mogla biti eskalacija libijske situacije. No, Rusija tamo podržava generala Halifa Haftara, vladara istoka zemlje, koji bi želio postati novi Gadafi. Često ga ugošćuju u Kremlju, a Rusi ga opskrbljuju naoružanjem ali i političkom podrškom, koja može biti ključna u borbi koja se očekuje u toj zemlji. Ali, pitanje je koliko to rusko širenje i vojna prisutnost može imati koristi ali i posljedica po Rusiju.

Naime, mnogi ističu da Rusija nema dovoljno razvijenu “oceansku” flotu koja bi morala stalno boraviti u bazenu Sredozemnog mora te nedovoljan broj prije svega kvalitetnih nosača aviona. Osim toga, ruska flota bi mogla imati i logističke poteškoće, jer - sjetimo se - kada je nosač aviona Admiral Kuznjecov s pratnjom plovio prema Siriji, europske mediteranske zemlje nisu omogućile “tankanje” ruskih brodova u svojim lukama. No, Rusija je u jako dobrim odnosima s Izraelom te se trenutno može reći da je uistinu glavni igrač u regiji i u velikoj prednosti pred SAD-om, koji je opterećen Sjevernom Korejom. Rusija je, naime, sklopila važne sporazume s Iranom o prelijetanju njihova teritorija, a potpisan je i sporazum o isporuci velikih količina oružja, između ostalog i proturaketnih sustava S 300 i SW 400 (što malo narušava odnose s Izraelom). Te sustave od Rusije kupila je i Turska kao jedna od ključnih članica NATO-a.

No, područje Sjeverne Afrike i Bliskog istoka nije jedino na koje Rusija reflektira kako bi pojačala svoju političku i vojnu prisutnost. Posebno su stoga važne ruske vojne baze u više zemalja bivšeg SSSR-a - Bjelorusiji, Tadžikistanu, Kirgistanu, Kazahstanu te Armeniji gdje su njihove jedinice raspoređene uzduž turske granice. Ruska vojska prisutna je na područjima Moldavije i Gruzije, ali i na odmetnutim teritorijima tamošnjih paradržavnih tvorevina Pridnjestrovlja te Abhazije i Južne Osetije.

Nema Boke Kotorske

U Evropi Rusija trenutnom ima bazu samo u Srbiji, u Nišu. Rusija od Srbije već dulje vrijeme traži da se toj bazi da isti status kao što su u toj zemlji dobili predstavnici NATO-a. Rusija se nakon “gubitka” Crne Gore (njima su prije ulaska u NATO nudili milijardu dolara za bazu u Boki Kotorskoj) drži Srbije, a neki njihovi vojni stručnjaci govore kako bi im “pojačana” baza u Nišu dobro došla jer bi iz nje mogli kontrolirati američke baze na Sredozemlju.

 Osim toga, Rusi obnavljaju bivšu sovjetsku bazu Cam Ranh u Vijetnamu te nekoliko zapuštenih sovjetskih baza na Kubi - Lourdes, Cienfuegos, Narocco te Guanelu, ali valjda neće biti nove krize.


(TBT, Jutarnji.hr)