SJENKE NAD BALKANOM Zašto je Tito mrzio Mustafu Golubića?!

27.11.2017. u 17:39

POVIJEST

Serija je ponovo u "historijski život" vratila lik Mustafe Golubića. Šta arhivi kažu o ovom čovjeku kroz kog se prelamaju ideologija, revolucija, zločini, u najkraćem - naša historija


FOTO: (promo)

Zbog mržnje koju je Josip Broz osjećao prema Mustafi Golubiću, šezdeset godina bilo je prokleto opasno pisati o tom izuzetnom avanturisti, modernom hajduku, sovjetskom obavještajcu, Apisovom čovjeku za „specijalne operacije", učeniku Voje Tankosića i proslavljenom borcu protiv Arnauta, zavjereniku protiv kralja Aleksandra Karađorđevića, organizatoru ubistva Lava Trockog...

I kad se pisalo, većinom su to bili apokrifi, prepričavanja, saznanja iz druge ruke, dezinformacije penzionisanih Udbinih obavještajaca, ponajviše nevješte i pisane da se napakosti Brozu i da se on predstavi kao hladnokrvni ubica pravih komunista odanih SSSR-u. Ni svemoćni Krleža, Brozov prijatelj iz mladih dana, nije se usuđivao da išta kaže ili napiše o Mustafi. Ako bi se to ime spomenulo u njegovom prisustvu, Krleža bi odmah zaćutao i napuštao prostoriju.

Danas otvaramo njegov Arhiv u Arhivu Beograda i čitamo redom: U Leskovcu je Mustafa boravio u više navrata: 1928, 1933/34, krajem ljeta 1940, u decembru 1940. i januaru 1941. godine. Legalno se kretao pod imenom Milorad Nikolić. U vezi je s Blagojem Nikolićem (učesnikom u Lenjinovom prevratu), u čijoj kući se izrađuju lažne isprave. Stanovao je u Pupinovoj ulici kod Paraskeve - Keve Đorđević i bio aktivan u Sindikatu. Smatrali su ga za obućara jer je izrađivao moderne ženske sandale „na štiklu" (nešto između sandale i opanka) i svoje rukotvorine prodavao radnicama u Radničkom domu i drugdje. U Leskovcu je Mustafa otvorio radnju za izradu sandala koja se zvala „Venera" i zaposlio pedesetak radnika. Jedan svjedok kaže: „Svi smo kod njega navraćali, popravljao nam je cipele i kuhao bosanski lonac".

Čolaković se sreo s Mustafom u Sarajevu i ovaj mu je povjerio da „Valter (Tito) neće dugo trajati i da će morati da bude maknut". Čolaković je to ispričao Brozu.

Leskovčani koji su ga zapamtili iz tog vremena sjećali su se poslije da je pušio na lulu i da im je „Milorad" lepo pričao o svojim putovanjima u Grčku i na Bliski istok. Pričao je kako je u Egiptu naručio kajganu. Kelner ga upitao da li želi kajganu od četvrt ili pola jajeta. Odgovorio mu je da donese kajganu od pet komada jaja i kelner je donio ogromnu kajganu - od nojevih jaja! Nije, kaže, znao da pročita jelovnik. „Milorad" je volio dobro da pojede, s uživanjem je pomagao nekoj baba Jeleni kada je ona kuhala papazjaniju koja je slična bosanskom loncu. On je lično obljepljivao zemljani sud tijestom da ne bi isparavao naglo kako bi se papazjanija kuhala u pari. Isto tako, kao pravi gurman, volio je da jede kupus sa slaninom.

Svakakve „poslovne" ideje je imao „Milorad": da izrađuje keramičke pločice od strugotine, đonove za cipele od starih filmova. Uspjelo mu je da iz Grčke uveze dva vagona južnog voća na ime neke „sestre" iz Paraćina, međutim, voće je prodao „drug" Todor Živković za potrebe „Crvene pomoći".

Mustafinu „Veneru" u Beču vodio je njegov zemljak Alija Mujkić, po zanimanju pravi obućar. Firma je počela da radi negdje 1922. godine i, kako je Mustafa tada teško živio, po jednom svjedočenju (Miloša Aranickog), novčano mu je pomagao Božin Simić, „crnorukac" koji je tada bio sretno i bogato oženjen nekom Francuskinjom u Nici.

Poslije neuspjelog atentata na kralja Aleksandra 1921. koji je izvršio Spasoje Stejić, kralj je bio dobro obaviješten ko iza svega stoji radeći mu o glavi i, kažu, do kraja života bio opsjednut Golubićem.

Ne zna se kad je počeo da radi za sovjetsku obavještajnu službu, za moćni „Crveni orkestar". Danas je poznato da je ta organizacija izgrađivana po sistemu trojki ili četvorki tako da u slučaju provala većina bude zaštićena (slično je bila ustrojena i „Crna ruka"). „Crveni orkestar" je bio djelo general-lajtnanta Pavela Ivanoviča Berzina, učesnika Oktobarske revolucije u kojoj je komandovao zloglasnim Estonskim bataljonom, brinući se o ličnom obezbjeđenju V. I. Lenjina. Ovog bivšeg agenta carske Ohrane regrutovao je lično Đeržinski u GPU koji je osnovan 6. februara 1922. Berzin je obučavao Golubića, Leopolda Trepera, Kopiniča, Blagoja Parovića, Dragišu Vasića... Ne zna se koliko puta i koliko dugo je Golubić boravio u Moskvi. I o tome ima mnogo kontroverznih detalja. Gotovo je sigurno da je u Moskvi imao ženu: Eduardu Isakovnu Eulešen, koja nije likvidirana u čistkama. Također, Mustafa je imao dobre odnose s porodicom J. V. Staljina i njegovom suprugom Nadeždom Alelujevnom.

Rodoljuba Čolakovića je upoznao 1933. godine. Kao član terorističke organizacije „Crvena pravda", Čolaković je proveo više godina na robiji. U Moskvi, po kasnijem pričanju Čolakovića, Mustafa ga je upoznao sa Staljinom („ulazio je u Kremlj bez propusnice").

O umiješanosti Mustafe Golubića u ubistvo Trockog za sada ne postoje nikakvi vjerodostojni izvori. Ostalo je kazivanje njegove najmlađe sestre Habibe, koju je Mustafa mnogo volio, da je u Ameriku (ili na povratku) stigao jednim brodom koji je prevozio banane. Njoj je Mustafa ispričao da je za vrijeme tog ilegalnog prebacivanja bio prisiljen da se hrani isključivo ovim južnim voćem. U Meksiku je Mustafi uspjelo da Trockog okruži sovjetskim agentima Italijanom Vitoriom Vidalijem i slikarom Dijegom Riverom (osnivač KP Meksika). David Alfer Sikerios (naslijedio Riveru na čelu KP Meksika) je sa svojim ljudima pokušao da ubije Trockog 24. maja 1940. godine, ali nije uspio. Nepuna tri meseca kasnije to je uspjelo Ramonu Merkaderu, poznatom i kao Žak Mornar i Frank Džakson. U kvartu Kojoakan meksičke prijestonice, ubica je Lava Davidoviča Bronštajna, zvanog Trocki, udario pijukom u glavu. Teško ranjen, prije nego što je izdahnuo, Trocki je imao vremena da kaže: „Recite našim prijateljima: ja sam siguran u pobjedu IV internacionale."

Živorad Mihajlović Šilja („Dosije", Beograd, 1989) smatra da je Mustafu potkazao Gestapou Milovan Đilas po naredbi Josipa Broza. CK KPJ je zaključio da je Mustafa Golubić u Beogradu sa zadatkom da ubije Tita, i da za vođu pokreta otpora postavi - Dragoljuba - Dražu Mihailovića.

Mustafa se (iz Meksika?) vratio u Leskovac i te zime je, kažu, nosio nov grombi kaput. Prema odličnom poznavaocu oznaških tajni Živoradu Mihajloviću - Šilji, Mustafa Golubić je u Beograd došao 1939. godine sa zadatkom da likvidira Živojina Pavlovića zvanog Ždrebe (pisca čuvene disidentske knjige „Bilans sovjetskih termidora"). Uhvatio je vezu s Dragišom Vasićem, Živkom Topalovićem i još nekim „crnorukcima".

Ubrzo je pao u oči Aleksandru Rankoviću i Milovanu Đilasu. Broz se nalazio u Beogradu od maja 1941. godine (Ribnikarevu kuću u kojoj se krio obezbjeđivao je Gestapo) i, pošto mu je uspjelo da obavi razgovor sa sovjetskim otpravnikom poslova u Beogradu koji mu je prenio direktivu iz Moskve „da Golubić ne smije da se dira", za neko vrijeme je stopirao svoje naređenje da se Mustafa likvidira.

Đilas je kasnije tvrdio da je postojala ta odluka da se Golubić ubije. Čolaković se sreo s Mustafom u Sarajevu i ovaj mu je povjerio da „Valter (Tito) neće dugo trajati i da će morati da bude maknut". Čolaković je to ispričao Brozu.

Ubrzo, Mate Vidaković (obučen u Moskvi za pravljenje eksplozivnih naprava) i Mustafa Golubić dižu u vazduh smederevsku tvrđavu u kojoj je njemačka komanda smjestila privremeno skladište eksploziva i municije zaplijenjene u aprilskom ratu. Ta strahovita eksplozija je 5. juna 1941. godine ubila 2.500 ljudi i gotovo uništila grad.

 

Mustafa je uhapšen u Beogradu 7. juna 1941. pod veoma banalnim okolnostima. Prema sećanju suseda Tihomira Višnjevca (Mirijevski put 97), uhapsili su ga folksdojčeri u akciji „Preventiva" namijenjenoj borbi protiv švercera.

Živorad Mihajlović Šilja („Dosije", Beograd, 1989) smatra da je Mustafu potkazao Gestapou Milovan Đilas po naredbi Josipa Broza. CK KPJ je zaključio da je Mustafa Golubić u Beogradu sa zadatkom da ubije Tita, i da za vođu pokreta otpora postavi - Dragoljuba - Dražu Mihailovića!

O tome šta se sve događalo u Ribnikarevoj kući na Dedinju, kao i o tome ko je izdao Mustafu Golubića (u zvaničnoj historiji ova kuća je poznata po tome što je u njoj donijeta odluka komunista da se krene s ustankom u Srbiji 4. jula 1941), napisana je i jedna knjiga koja, opet, nikada nije odštampana. Nju je napisao Božin Simić, bivši „crnorukac", Mustafin čovjek, Titov ambasador u Ankari, osoba koja je po preporuci Milana Antića (ministra Dvora kneza Pavla) odradila posao oko uspostavljanja diplomatskih odnosa između Kraljevine Jugoslavije i SSSR-a u ljeto 1940. godine. Simićeve knjige nema i ostala su samo nagađanja o njenoj sudbini.

Na kraju, nameće nam se jednostavno pitanje: kome je i čemu poslužio po svemu fantastičan život Mustafe Golubića i hiljada drugih života nesumnjivo vrlo hrabrih komunista „ilegalaca", uistinu Srba, koji su služili interesima jedne strane sile i jedne ubistvene utopije, od koje je njihova otadžbina, kao i Rusija, imala toliko štete?


(TBT, Autor Miodrag Janković, Nedeljnik)