POSRTANJE EVROPSKE LJEVICE: Na redu je Italija

19.11.2017. u 09:40

EVROPA

U godini na izdisaju stranke lijevog centra potučene su na svim izborima u državama članicama EU i ostale su bez vlasti u Njemačkoj, Francuskoj, Holandiji, Austriji, Češkoj. Vlade sa tragom "crvene boje" mogu se vidjeti još samo u Rimu, Stokholmu, Bratislavi i Lisabonu


FOTO: (Profimedia)

Nema kraja nizbrdici evropske ljevice. Još se nije završila "najcrnja godina" u njenoj historiji, a već se može naslutiti da će i slijedeća godina početi novim debaklom lijevog centra u Italiji i definitivnim brisanjem socijalističkih i socijaldemokratskih stranaka sa mape vladajućih stranaka u najvažnijim evropskim državama.

U godini na izdisaju stranke lijevog centra potučene su na svim izborima u državama članicama EU i ostale su bez vlasti u Njemačkoj, Francuskoj, Holandiji, Austriji, Češkoj. Vlade sa tragom "crvene boje" mogu se vidjeti još samo u Rimu, Stokholmu, Bratislavi i Lisabonu. Istini za volju, italijanska vlada je mnogo bliža centru nego ljevici. Ne samo zato što je na njenom čelu Paolo Gentiloni, koji dolazi iz blaženopočivše Kršćanske demokratije, baš kao i lider Demokratske partije (PD) Mateo Renci -- ponikao u stranci koja je naslijedila nekadašnjeg "Bijelog kita" italijanske politike -- već zato što se na vlasti održava zahvaljujući glasovima manjih stranaka desnog centra.

Gubitak vlasti i porazi socijalističkih i socijaldemokratskih partija ne bi bili toliko alarmantni, događalo se i ranije, da nisu praćeni ubjedljivo najgorim rezultatima u historiji stranaka koje pripadaju porodici demokratskih i progresivnih stranaka na Starom kontinentu. Štaviše, u pojedinim slučajevima smo blizu nestajanja sa političke scene ili "pasokizacije". Riječ je o neologizmu koji je nastao poslije nezaustavljivog pada grčkog Pasoka koji je u roku od nekoliko godina, od hegemonske partije na lijevom centru Grčke, koja ja osvajala 40 odsto glasova, postala minorna stranka koja se bori da pređe izborni prag da uđe u parlament.

Donekle se spasla Laburistička stranka koja je časno izgubila od Konzervativne partije na izborima za Westminster. Međutim i taj poraz postaje bolniji jer svakim danom izlazi sve više na vidjelo u kakvom su rasulu torijevci i da su pobjedili samo zato što je na čelu laburista bio Džeremi Korbin koji je okrenuo stranku ka ekstremnoj jevici. Poput Corbyna, i drugi lideri evropskih stranaka lijevog centra pobjedili su na unutarstranačkim izborima udvarajući se i koketirajući sa ekstremnom ljevicom. Ta taktika se pokazala kao plodonosna za osvajanje vlasti u partiji ali i "auto-put" za poraz na parlamentarnim izborima. Dovoljno je pored Corbyna videti primer Benoa Amona u Francuskoj, Pedra Sancheza u Španiji, Martina Shulza u Njemačkoj.

Kriza stranaka lijevog centra počinje sa serijom faktora koji su slijedili jedni za drugim, slabeći svaki put sve više progresivne evropske partije: "pomračenje" vjesnika tzv. trećeg puta, Tonya Blaira u Velikoj Britaniji i Gerharda Shrodera u Nemačkoj, velika finansijska kriza 2008. godine, teroristička ofanziva na Stari kontinent, migrantska kriza, bujanje populizma, nacionalizma i separatizma. Socijalisti i socijaldemokrati nisu imali ni adekvatne zamjene za Blaira i Shrodera, posljednje velike lidere koji su imali ideju kako da učine svijet boljim a ne da se bave ordinarnim upravljanjem državom. Snaga i privlačnost ljevice je uvijek bila ta da u ljudima budi i jača ideju o boljem svijetu u kojem su zakoni i reforme sredstvo a ne cilj političkog dijelovanja.


(TBT)