TEKTONSKI POMAK U GEOPOLITICI ENERGIJE Nye: Niko ne zna kakve će cijene energije biti u budućnosti

09.11.2017. u 02:29

KOLUMNA

Revolucija škriljaca je pokazala kombinaciju preduzetništva, imovinskih prava i glavnih tržišta koja čine fundamentalnu snagu zemlje. U tom smislu, revolucija škriljaca je povećala "mehku moć" Amerike

Piše: Joseph S. Nye,thebosnitimes.ba

Kada je Nacionalni obavještajni savjet (NIC) Sjedinjenih Država 2008. objavio izdanje "Globalni trendovi 2025", ključno predviđanje je bilo da će doći do veće konkurencije u energetici.

Potražnja u Kini je rasla, a izvori koji ne dolaze iz zemalja OPEK-a, kao što je Sjeverno more, osiromašeni su. Nakon dvije decenije niskih i relativno stabilnih cijena, cijene nafte su porasle na više od 100 dolara po barelu u 2006. Eksperti su govorili o "topljenju" rezervi, i predviđali da će proizvodnja biti koncentrirana na jeftinom, ali nestabilnom Bliskom istoku; smatralo se da je čak i Saudijska Arabija potpuno iskorištena.

Smatralo se da SAD sve više zavise od uvoza energije, a to je, zajedno sa rastućim cijenama, viđeno kao glavno ograničenje američkog geopolitičkog uticaja. Moć se prebacila na proizvođače.

Analitičari NIC nisu zanemarili mogućnost iznenađenja, ali su se fokusirali na pogrešnu tehnologiju. Naglašavajući potencijal obnovljivih izvora, kao što su solarna, energija vjetra i vode, propustili su glavnu stvar. Pravi prodor predstavljala je revolucija škriljaca. Dok horizontalno bušenje i hidraulično frakturiranje nisu novost, njihova primjena na stene škriljaca je bila nova. Do 2015, više od polovine prirodnog gasa u SAD počelo je da dolazi iz škriljaca.

Brz porast upotrebe škriljaca je SAD od uvoznika pretvorio u izvoznika energije. Ministarstvo energetike procjenjuje da u zemlji ima 25 triliona kubnih metara tehnički iskoristivog gasa od škriljaca, koji bi, u kombinaciji sa drugim izvorima, mogao da potraje i dva stoljeća. Očekuje se da će Sjeverna Amerika biti energetski samodovoljna 2020-ih. Postrojenja koja su izgrađena da iz uvoza primaju tečni prirodni gas (LNG) su prerađena pa ga sada izvoze.

Svjetska tržišta su se takođe transformirala. Ranije su bila geografski ograničena zavisnošću od cjevovoda. To je dalo tržišnu moć Rusiji. Tečni gas je doprinio pojavi izvesne fleksibilnosti na tržištu i umanjio prednost Rusije. Samo 15 zemalja je 2005. uvozilo LNG; danas je taj broj tri puta veći.

Povrh toga, manja veličina bušotina škriljaca čini da su one mnogo prilagodljivije kolebanjima cijena. Teško je aktivirati i deaktivirati višegodišnja ulaganja milijardi dolara u naftna i gasna polja; ali bušotine škriljaca su manje, jeftinije i lakše ih je pokrenuti i zaustaviti u zavisnosti od promjene cijena. To znači da su SAD postale "oscilujući proizvođač" sposoban da balansira.

Kao što Meghan L. O'Sullivan sa Harvarda ističe u svojoj novoj knjizi "Windfall", revolucija škriljaca ima brojne uticaje na spoljnu politiku SAD. Ona tvrdi da obilje nove energije povećava moć SAD. Proizvodnja energije iz škriljaca pospješuje ekonomiju i otvara nova radna mjesta. Novi poreski prihodi dobro utiču na budžet. Jeftinija energija jača međunarodnu konkurentnost, naročito za energetski intenzivne industrije kao što su petrohemijska, aluminijumska, čelična.

Postoje uticaji i na domaću politiku. Jedan od njih je psihološki. Već neko vrijeme mnogi ljudi u SAD i u inozemstvu prihvataju mit o američkom padu. Kao dokaz za to se najčešće navodi sve veća zavisnost od uvoza energije. Revolucija škriljaca je to promijenila, pokazavši kombinaciju preduzetništva, imovinskih prava i glavnih tržišta koja čine fundamentalnu snagu zemlje. U tom smislu, revolucija škriljaca je povećala i "meku moć" Amerike.

Skeptici tvrde da će manja zavisnost od uvoza energije dovesti do toga da se SAD povuku sa Bliskog istoka. Ali ove tvrdnje pogrešno tumače ekonomiju energije. Veliki potres, kao što je rat ili teroristički napad, koji bi doveo do prekida protoka nafte i gasa kroz Ormuski moreuz bi cijene podigao na veoma visok nivo u Americi i među saveznicima. Osim toga, Amerika ima mnoge druge interese osim nafte u regionu, uključujući sprečavanje širenja nuklearnog naoružanja, zaštitu Izraela, ljudska prava i borbu protiv terorizma.

SAD su možda oprezne u pogledu širenja na Bliskom istoku, ali to prije odražava njihovo iskustvo sa invazijom Iraka i Arapskim proljećem nego što je iluzija da škriljac donosi političku "energetsku nezavisnost". Sposobnost Amerike da iskoristi sankcije da primora Iran da okonča program nuklearnog naoružanja zavisi ne samo od volje Saudijaca da nadoknade izvoz Irana od milion barela na dan, već i od opštih očekivanja koje je stvorila revolucija škriljaca.

Druge prednosti energije škriljaca kada je u pitanju američka spoljna politika obuhvataju smanjenu mogućnost zemalja kao što je Venecuela da iskoriste naftu da bi kupile glasove u UN i u organizacijama malih karipskih država, i manju moć Rusije da susjedima prijeti da će presjeći snabdijevanje. Ukratko, dogodio se tektonski pomak u geopolitici energije.

Iako niko ne zna kakve će cijene energije biti u budućnosti, umjerene cijene bi mogle potrajati. I tehnologija i politika mogu uzdrmati ovo predviđanje. Tehnološke prednosti bi mogle povećati snabdijevanje i smanje cijene; za politiku je vjerovatnije da će prekinuti snabdjevanje i izazvati rast cijena. Ali malo je vjerovatno da takvi poremećaji mogu biti snažni ili dugotrajni u svjetlu revolucije škriljaca, a to je ono što je čini i geopolitičkom revolucijom.


/Autor je profesor na Harvardu/

(TBT, Project Syndicate, 2017.)