O SOCIJALNOJ DRŽAVI Renwick: Često pretpostavljamo da je država blagostanja kolektivistički poduhvat

06.11.2017. u 04:13

ESEJ

Država blagostanja začeta krajem 1940-ih omogućila je sasvim nov način života, sve dok političari nisu počeli da je demontiraju od 1980-ih naovamo

Piše: Chris Renwick, thebosniatimes.ba

Skrivena iza crkve Svetog Petra u Jorku (York Minster) – ogromne katedrale sa slavnim srednjovekovnim vitražima, koja dominira pejzažem ovog sjevernojorkširskog grada – vijuga kaldrmisana ulica u kojoj je smještena neformalna berza radne snage na otvorenom. Svakoga dana pred pauzu za ručak tu se okupljaju kuriri u prepoznatljivim zeleno-crnim uniformama internet kompanije za dostavu hrane Deliveroo. Oni tu parkiraju svoje bicikle i skutere, sjede na klupama, ćaskaju jedni sa drugima, gledaju svoje mobilne i čekaju da neko negdje poruči hranu iz susjednih restorana i kafića. Kada porudžbina stigne, jedan od njih odlazi da izvrši isporuku u zamjenu za malu naknadu. Poslije toga se vraća na klupu i čeka dalje.

Danas se mnogi u Britaniji prepoznaju u ljudima koji rade za kompanije kao što je Deliveroo. Vozači taksi službe Uber na primer sasvim dobro znaju kako izgleda neizvesnost povremenih vožnji putem internet aplikacije. Još više ljudi radi po ugovoru bez radnih sati1 na najrazličitijim poslovima, od slaganja polica, preko kelnerisanja, do brige o starijima. Prema podacima Kancelarije za nacionalnu statistiku, oko 900.000 radnika je angažirano po osnovu ugovora bez radnih sati. Ti ljudi svaku radnu nedjelju započinju ne znajući koliko posla će imati, niti koliko novca će zaraditi.

Ovakva vrsta neformalnog zaposlenja je razlog zašto stopa nezaposlenosti u Britaniji nije nekontrolirano rasla poslije finansijske krize 2008. godine. Za razliku od toga, prije skoro 100 godina, u vrijeme neizvjesnih 1920-ih i Velike depresije 1930-ih, nezaposlenost se redovno pela preko 10%. U najtežim trenucima rasla je preko 20%, dok su stvarne stope, one koje uključuju ljude koji su izvan procesa rada ali nisu zvanično registrirani kao nezaposleni, bile još veće. Nezaposlenost se pojavila kao ozbiljan problem – i također ju je bilo teško mjeriti – i tokom 1980-ih, kada se popela na 12% tokom prvih godina vlasti Margaret Tačer, da bi na kraju decenije iznosila 7%. Uprkos jednom od najsporijih ekonomskih oporavaka u historiji, u prošloj deceniji nezaposlenost nije previše rasla. Poslije dostizanja vrhunca od 8,5% u 2011, sada je ispod 4,5%.

Konzervativna vlada koja je na vlasti 7 godina tvrdi da su opadajuće stope nezaposlenosti dokaz o uspješnosti njenih mjera štednje. Uoči finansijskog kraha, kolapsa banaka i prijetnje praznih bankomata, David Cameron, George Ozborn i njihove kolege tvrdili su da u Britaniji previše zabušanata uživa socijalnu pomoć dok ostali teško rade da bi ih izdržavali. Kresanje beneficija bi rešilo puno problema: zabušante bi vratilo na posao, javni izdaci bi se smanjili, a ekonomija bi se oporavila.

Ove tvrdnje su varljive, baš kao i statistike o nezaposlenosti u Britaniji. Milioni ljudi jedva „sastavljaju kraj s krajem“, kako to kaže premijerka Theresa May, a mnogi žive i gore od toga: od marta 2016. do marta 2017. Trasel Trust, najveća britanska narodna kuhinja, podjelila je više od milion trodnevnih slijedovanja hrane ljudima u nevolji. U isto vrijeme, kako ove nedjelje izvještava Guardian, britanski dug se vratio na nivo prije finansijskog kraha, sa dugom domaćinstava od 150% u odnosu na prihode iz 2015. Ovaj dug je podstaknut malim ili nikakvim rastom zarada, inflacijom cijena nekretnina i, zahvaljujući istorijski niskim kamatnim stopama, dostupnošću kredita za kupovinu dobara kao što su kola. Ali najveći problem za 8,3 miliona ljudi koji žive sa nekontroliranim dugom je kako da dođu do novca za puko preživljavanje.

Prema nekim autorima, najveći dio ekonomske nesigurnosti potiče iz promjena kroz koje prolaze ekonomije zapadnih zemalja. Ta nesigurnost je glavni uzrok popularnosti slogana „Povrati kontrolu“ pokreta za brexit na referendumu o izlasku Britanije iz EU prošle godine. Tradicionalni načini poslovanja i investiranja potisnuti su od strane novih i moćnih sila. Favorizira se ekonomija privremene radne snage, oličena u firmama kao što su Deliveroo i Uber, koja uz pomoć digitalnih tehnologija transformira biznis i zadobija nove korisnike. Oslobođeni su ogromni preduzetnički individualizam i fleksibilnost, a mi samo treba da uhvatimo korak sa promjenama.

Problem sa ovim argumentima je to što smo već bili u istoj situaciji. Stanovnici britanskih gradova poput Yorka su i pre više od sto godina prisustvovali prizorima radnika koji u redu čekaju na posao. I današnji radnici su bolno svjesni nesigurnosti nestalno i loše plaćenih poslova. Iako ga mogu naći svakog dana, uvijek postoji mogućnost da ih povreda ili bolest spriječe da steknu zaradu. Uprkos volji da rade, privremeni i povremeni radnici teško sastavljaju kraj sa krajem. Iako zvanične brojke o nezaposlenosti to ne pokazuju, ti ljudi su u stalnom riziku od dugovanja i oskudice. Na ove probleme ranije generacije su odgovorile državom blagostanja. Međutim, potonje vlade su upravo državu blagostanja označile kao glavnog krivca za sadašnje stanje u društvu.

***

Ovi problemi su ukorijenjeni u kasni 19. i rano 20. stoljeće, u period nastanka države blagostanja. Pravno gledano, ona je u početku bila fokusirana na konkretan problem: od 1800. mnogi radnici nisu imali redovne i pouzdane plate tokom cijele godine. Smatralo se da ovi problemi tržišta rada izazivaju bijedu, neznanje, nestašice, besposlicu i bolesti – „pet velikih zala“, kako ih je ekonomista i socijalni reformator William Beveridge označio u svom poznatom izvještaju Socijalno osiguranje i srodne službe iz 1942. godine. Škole, bolnice, socijalni stanovi i beneficije za nezaposlene samo su neke od karakteristika moderne države blagostanja. Ukidanjem ovog instituta došlo je do ponovnog izbijanja problema koje su vlade pokušale da riješe prije više od jednog stoljeća.

Država se obogatila za vrijeme industrijske revolucije zahvaljujući finansijskoj moći Sitija, proizvodnoj moći sjeverne Engleske i entuzijastičnom prihvatanju slobodne trgovine. Ali siromaštvo nije nestalo. Zakon za siromašne iz 1601. godine, donijet pri kraju vladavine Elizabete I, garantirao je pomoć siromašnima kakva nije postojala kod drugih evropskih nacija. Ali 1830, uticajna grupa reformista, kasnije nazvanih modernizatori, promijenila je uvjete za ostvarivanje pomoći. Iznos pomoći nije smio biti veći od zarade najniže plaćenih radnika, a pomoć je bila dostupna samo onima koji žive u kućama za (prinudni) rad: mračnim i vlažnim mjestima gdje su dobijali bijednu uniformu i bivali prisiljavani na teške fizičke poslove u zamjenu za sklonište i nešto hrane.

Cilj modernizatora je bilo odvraćanje: načiniti zakon za siromašne tako zastrašujućim da samo najočajniji među njima traže pomoć države. Ali u realnosti, u posljednjim decenijama 19. stoljeća na stotine hiljada ljudi godišnje – populacija veličine Liverpula – i dalje se oslanjalo na zakon o siromašnima. Njihov broj je nadilazio smještaj u radnim kućama, pa su im lokalne vlasti dijelile pomoć u novcu i hrani, kao prije 1830-ih. Ko su bili ti ljudi i zašto su i dalje tražili pomoć?

Brodarski magnat Charles Butt je 1886. sproveo anketu i prikupio informacije o londonskim sirotinjskim četvrtima. On je stanovnike Londona podijelio u kategorije na osnovu njihovih primanja i, što je danas kontroverzno, navika i ponašanja. Rezultat je šokirao njegove čitaoce iz srednje klase: 30% populacije Londona nije bilo u stanju, ili je jedva bilo u stanju da podmiri osnovne troškove života.

Buttovo istraživanje je osvijetlilo mračne dijelove Britanije i pokazalo da su siromašni mnogo veća grupa nego što su to sugerirali zvanični podaci vladinih statističara o broju tražilaca pomoći po osnovu zakona za siromašne. Mnogi su se pitali da li je Butt u pravu. Jedan od njih je bio Sibom Roventry– porijeklom iz kvekerske porodice proizvođača slatkiša koja je sebe smatrala odgovornim poslodavcem. Znali su imena svojih radnika i imali programe socijalne zaštite uključujući osmočasovno radno vreme. Ali uslovi rada u njihovim postrojenjima su se pogoršavali sa proširenjem posla krajem 19. vijeka, pa ih je zanimalo do koje mere se Buttov izvještaj odnosi i na njih.

Roventry i njegovi asistenti su izašli na ulice Yorka 1879. godine. Sa bilježnicama u rukama špartali su gradom prolazeći i pored mjesta na kome će se vijek kasnije okupljati kuriri Deliverooa. Tokom dvije godine posjetili su više od 45.000 ljudi. Pitali su ih koliko zarađuju, koliko plaćaju stan, kakvu hranu kupuju i tako dalje. Roventry je tome dodao informacije o zaradama koje je prikupio od lokalnih poslodavaca, a konsultirao je i najnovija medicinska istraživanja o broju kalorija koje bi muškarci, žene i djeca trebalo da konzumiraju svakoga dana. Onda je povukao „liniju siromaštva“ – odnos dobara i usluga koji su pojedincu potrebni da preživi i količine novca potrebnog za to – i izračunao koliko ljudi je ispod nje.

Na Roventriyevo iznenađenje, Buttovi nalazi za London su se potvrdili i u Yorku. On je odbacio Buttovo statičko opisivanje siromašnih. Buttova klasifikacija je uključivala brojne pod-podjele i razlike: ljude koje je smatrao kriminalcima, nemoralnima i poludivljacima on je odvajao od siromašnih koji nisu pokazivali jasne i neprihvatljive mane, kao što je slabost prema alkoholu. Za razliku od Butta, Roventry je primjetio da ljudi često prelaze iz jedne kategorije u drugu. Siromašni su izgleda uvijek sa nama, objasnio je, ali to nisu uvijek isti ljudi.

***

Roventry je identificirao pojavu koju je nazvao „ciklus siromaštva“. Mnogi ljudi zarađuju dovoljno novca da prežive, ali ponekad se njihove životne okolnosti mijenjaju: vjenčaju se, dobiju dijete ili im neko umre. Ovi događaji opterete resurse, nekada na samo par nedjelja, ali obično na duže. Kada se okončaju, pritisak na finansije domaćinstva oslabi i oni se opet dižu iznad linije siromaštva. Ali uvijek postoji opasnost od ponovnog propadanja. Najočigledniji primjer je starost, kada sve prethodne godine napregnutosti do pucanja i nemogućnosti da se uštedi dolaze na naplatu.

Društveni reformatori i radnici u dobrotvornim ustanovama širom zemlje su uočavali slične obrasce u pritiscima na zarade tokom kasnog 19. i ranog 20. stoljeća. Jedan od najpoznatijih istraživačkih centara bio je Tojnby Hol, univerzitetsko naselje smješteno između Vajtchepela i Spitalfildsa u istočnom Londonu, gde je mala grupa studenata sa Oxforda živjela među siromašnima, volonterski se baveći socijalnim istraživanjima prije nego što bi potražili unosniji posao negdje drugdje.

Među stanarima Tojnby Holla između 1903. i 1905. bio je Wiliam Beverige. On je u istočnom Londonu radio sa nezaposlenima posmatrajući njihove dnevne rutine, razvijajući programe povratka na tržište rada i prateći rad dobrotvornih organizacija. U tom procesu je došao do niza važnih zaključaka. Jedan glasi da je nezaposlenost „korijen većine socijalnih problema“ zbog toga što društvo „svojim članovima postavlja zahtjeve na koje u većini slučajeva oni mogu da odgovore samo pomoću nagrade za rad“. Drugi kaže da ustaljeno znanje o uzrocima nezaposlenosti nije tačno. Za neke autore, nezaposlenost je pitanje karaktera i motivacije. Rastući broj ljudi uzima zdravo za gotovo tezu da moderni industrijski kapitalizam podrazumijeva da posla nema dovoljno za sve – zbog sezonske prirode nekih poslova i tržišnih fluktuacija. Međutim, Beveridge je smatrao da je to površno razumijevanje problema.

Po njemu, najveći doprinos nezaposlenosti, pored uticaja trgovinskih ciklusa, stvara neefikasnost mjera zapošljavanja u industriji. U svojoj knjizi Nezaposlenost: problem industrije (1909) on je zamolio svoje čitaoce da zamisle scenu kojoj je on često prisustvovao: 10 pristaništa od kojih svako upošljava između 50 i 100 ljudi dnevno, od kojih je polovina redovno osoblje, a polovina rezerva. Pored uspona i padova u opsegu trgovine tokom godine, svako od ovih pristaništa takođe prolazi kroz pojedinačne fluktuacije u okviru navedenih obrazaca. Neko ko bi posmatrao 10 pristaništa kao cjelinu ne bi primjetio ta manja odstupanja. Problem je u tome što su baš ona presudna za rezervne radnike koji svakog jutra idu od pristaništa do pristaništa tražeći posao, jer od toga zavisi da li će oni i njihove porodice toga dana biti siti ili će gladovati.

Beveridge je smatrao da bi uz bolju komunikaciju i planiranje skoro svi ovi ljudi svakoga dana imali posao. Problem je u tome što su business i industrije zadovoljni trenutnim stanjem: često imaju više radnika nego slobodnih mjesta i ne moraju plaćati podršku radnicima bez posla. Beveridge je vjerovao da jedino država ima moć i interes da riješi ovaj problem. Politička volja da se djeluje u ovom smjeru bi imala dugoročne posljedice po milione ljudi koji su se zatekli van procesa rada. I danas smo opet u situaciji u kojoj se prekarno zaposljenje smatra znakom progresa.

***

Administracija Liberalne partije, koja je vladala u godinama pred Prvi svjetski rat, zauvek je promijenila Britaniju. Ona je modernizirala poreski sistem, napravila razliku između zarađenog i nezarađenog prihoda i uvela progresivne stope za približno 3% populacije koja se kvalificirala da plaća porez na dohodak. David Loyd Jones, ministar finansija iz Liberalne stranke, 1909. je proglasio „Narodni budžet“ – s namjerom da „sakupi novac za finansiranje neumoljivog rata protiv siromaštva i bijede“.

Osnovni cilj ovog budžeta bio je da riješi problem prekida zarada ljudi u radnom dobu života. Po uzoru na slična rješenja u Njemačkoj, nacionalno osiguranje je pokrivalo doprinose za tri grupe: radnike, njihove poslodavce i državu. Svi radnici između 16 i 70 godina života koji su zarađivali manje od 160 funti sterlinga mjesečno i koji su plaćali doprinose u iznosu od četiri penija nedjeljno (žene su plaćale tri) mogli su ostvariti pravo na bolovanje u trajanju do 26 nedjelja godišnje, kao i tretman kod ljekara kome je vlada izdala dozvolu za rad. Britanski liberali su ovome dodali jednu novinu: mogućnost da 2,25 miliona ljudi u brojnim zanatima i industrijama, kao što su izgradnja i brodogradnja, gdje je posao mogao da se prekine iz nepredviđenih razloga kao što je vrijeme, bude uključeno u program obaveznog osiguranja od nezaposlenosti. Osiguranje je nudilo naknade u iznosu od sedam šilinga nedjeljno za period do 15 nedelja godišnje, u zamjenu za dva i po penija nedjeljno.

Ovaj program je imao očigledne nedostatke. Penzije su bile skromne, osiguranje od nezaposlenosti se odnosilo uglavnom na ljude obučene za rad, zdravstveno osiguranje nije uključivalo bolničku njegu, kao ni supružnike i djecu. Skoro svi učesnici programa su bili nezadovoljni. Britansko medicinsko udruženje se žalilo na realne izglede da ljekari budu primorani da rade u državnom sektoru, dok su udruženja građana, sindikati i privatne osiguravajuće kompanije smatrale da država želi da im oduzme posao. Domaćinstva iz srednje klase nisu željela plaćati osiguranje za kućnu poslugu. I mnogi liberalni poslanici su imali primjedbe. Šta ako neko ostane bez posla duže od 15 nedelja? Zašto se penzije ne bi isplaćivale svima iz sredstava prikupljenih općim oporezivanjem?

Liberalna vlada je shvatila da nacionalno osiguranje ne može da riješi problem prekida u zaradama. Bile su potrebne intervencije države u ekonomiju. Winston Cherchil, predsjednik odbora za trgovinu, pozvao je Beveridga da pomogne u osmišljavanju programa berze rada – još jedne ideje preuzete iz Njemačke. Preteča današnjeg centra za zapošljavanje, berza rada je bila važan dio vladinih planova za upravljanje nacionalnim osiguranjem. Poslodavcima su nuđeni podsticaji da oglašavaju slobodna radna mjesta u tim centrima za razmjenu rada, a od nezaposlenih je traženo da posjećuju te centre kao dokaz da su pokušali da nađu posao. Po Beveridgu, ovaj sistem je imao potencijal da stvori „organizovane tokove rada“ koji eliminira probleme poput onih na koje je nailazio u istočnom Londonu.

Berze rada su nekim ljudima sigurno pomogle da nađu posao, ali one nikada nisu postale dinamična mjesta slobodne razmjene informacija i zapošljavanja kakvim ih je Beveridg zamislio. Penzije i nacionalno osiguranje su se pokazali znatno uspješnijim i trajnijim. Poslije Prvog svjetskog rata, vlade koje su se smjenjivale su značajno proširile i reformirale ove programe podrške. Rezultat je bio sistem utemeljen na stoljećima starim garancijama podrške siromašnima; iako nesavršen i daleko od sveobuhvatnog, bio je to impresivan sistem podrške mnogim ljudima u nevolji.

 

Tokom velike depresije 1930-ih laburistički premijer je isključen iz partije zbog odluke o smanjenju naknada za nezaposlene za 10%, ali polako je prevladalo uvjerenje da je ovaj sistem neodrživ. Prekidi u zaradama su izgledali kao minoran problem u sveopćem strahu od totalnog kolapsa globalnog ekonomskog sistema. Beveridg je kasnije sugerirao da je Britanija imala serije „zakrpa“, mjera za krpljenje pocjepanog društvenog tkiva prije nego rešenje za osnovne probleme. Možda je problem bio u kapitalizmu, sistemu koji je nekvalificirane radnike bez osiguranja tretirao kao potrošnu robu. Mora postojati način da se ekonomija vodi na način koji bi transformirao živote stanovnika Britanije i oisguriao nacionalno osiguranje i sigurnost za sve.

***

Ekonomista John Maynard Keynes je uvek jasno pokazivao na čijoj je strani: „Dotiču me pitanja pravde, ali u klasnom ratu ću uvek biti na strani napredne buržoazije“. Iako su mnogi njegovi savremenici okušali sreću sa laburistima u međuratnom periodu, smatrajući da su oni jedina stvarna nada za progresivne reforme u eri univerzalnog prava glasa, Kejnz je ostao nepokolebljiv. On je bio liberal i činio je sve da pomogne svojoj partiji – na primjer pri formulisanju ekonomske politike partije pod vođstvom Lloyda Georga tokom 1920-ih i ranih 30-ih. Kejnes u tome nije bio usamljen. Beveridg se dugo predstavljao kao neutralan, ali je krajem Drugog svjetskog rata otvoreno vodio izborne kampanje za liberale.

Kejnse je sredinom 1930-ih sebi osigurao status najznačajnijeg ekonomiste 20. veka objavivši Opću teoriju zaposlenosti, kamate i novca – knjigu koja će poslužiti kao osnovni tekst jedne strane u raspravi o tome kako bi vlade trebalo da odgovore na ekonomske padove i recesije. I poslije finansijskog sloma 2008. godine nobelovac i ekonomista Paul Krugman pozvao je zapadne vlade da se sjete Kejnzovih lekcija.

Opća teorija, nastala kao rezultat debate i diskusije između Kejnesa i njegovih studenata-istraživača i kolega sa Kembridga, danas je poznata po relativno malom broju ideja i prostoj poruci. Kejnes je tvrdio da bi vlade trebalo da se odupru iskušenju štednje tokom recesije, jer je njen uzrok kontrakcija agregatne tražnje, tj. ukupne sume roba i usluga koje su kupljene, a koja doživljava slom kada ljudi i organizacije, nesigurni u budućnost, istovremeno odluče da štede novac. Kejnes je objasnio kako potrošnja novca stvara efekat koncentričnih krugova u ekonomiji, uključujući stvaranje novih radnih mesta, jer potražnja za dobrima i uslugama raste. Vlade ne trebaju brinuti o deficitu i zdravim finansijama u periodima krize. Neka se za to postaraju kada se ekonomija opet pokrene

Za razliku od Kejnesa, Beveridg nije bio pozvan da pomogne u upravljanju ekonomijom tokom Drugog svjetskog rata i bio je razočaran zbog toga. Do ljeta 1941. godine vlada se umorila od njegovih peckanja sa margina i dala mu zamjetni posao pregleda nacionalnog osiguranja. U novembru slijedeće godine on je dostavio svoje rezultate: revolucionarni izveštaj Socijalno osiguranje i srodne službe.

Tu on kaže da Britanci ne žele „državu Djeda mraza“ koja svima dijeli poklone. Oni žele ekonomsku i socijalnu sigurnost koja odražava istoriju doprinosa građana sistemu. Beveridg je objasnio da bi beneficije trebalo pokriti širi spektar rizika, ali i da bi trebalo da budu jednostavne za razumjevanje. Svi (radnici, poslodavci i država) bi trebalo plaćati fiksne doprinose i zauzvrat dobijati fiksne beneficije.

Na prvi pogled nije bilo razloga za zabrinutost vlade. Beveridgov sistem doprinosa je podrazumjevao značajno proširenje odgovornosti države, ali i izdašne doprinose građana. On je izložio mnoštvo preporuka, koje je skromno nazvao „pretpostavkama“. Prve dvije su se ticale dodatka za svako djete poslije prvog i osnivanja nacionalnog zdravstvenog servisa, besplatnog za sve. Obje stavke bi bile plaćene iz općih poreza. Ostale su se odnosile na novi način vođenja ekonomije u smislu osiguranja da nezaposlenost neće prelaziti 8,5%.

Beveridg je svoje preporuke nazvao pretpostavkama, jer je vjerovao da reformirani sistem nacionalnog osiguranja ne bi mogao da funkcionira bez njih. Nezaposlenost bi se morala održavati ispod 8,5%, tako da bi ljudi mogli stvoriti zalihu doprinosa i sistem koji se ne bi urušio pod težinom zahtjeva za pomoć. I zaista, najlakši sistem za upravljanje je onaj u kome vlasti sa razlogom mogu pretpostaviti da posla ima za najveći broj ljudi.

U početku vlada nije bila oduševljena ovim preporukama, za razliku od građana koji su kupili zapanjujućih 100.000 kopija Socijalnog osiguranja i srodnih službi u toku prvih mjesec dana od objavljivanja izvještaja. Winston Cherchil je prva tri mjeseca odbijao da komentira izvještaj, da bi mu onda dao neodređenu podršku. Međutim, do kraja 1944. godine, kada je pobjeda nad Njemačkom postala sigurna, serijom zvaničnih izvještaja britanska država se obavezala ne samo na Beveridgov plan, već i na niz drugih javnih politika, kao što su novi sistem srednjoškolskog obrazovanja, obaveznog do navršene 15 godine. Put društvenog preporoda je bio zacrtan.

***

Država blagostanja začeta krajem 1940-ih omogućila je sasvim nov način života, sve dok političari nisu počeli da je demontiraju od 1980-ih naovamo. Tokom trećeg kvartala 20. stoljeća postojala je namjera da se kapitalizam stavi pod kontrolu, posebno njegove tendencije ka prekidima i smanjenju zarada, prije nego da se napravi potpun raskid sa sistemom. Laburisti su nakon historijske pobjede na izborima u julu 1945. izvršili nacionalizaciju velikih dijelova industrije. Naravno, poslije pola stoljeća debata i odlučivanja, ispravno je reći da je svaka partija ostavila svoj trag na konačnom proizvodu.

Ovo je važno iz više razloga. Jedan je taj što često pretpostavljamo da je država blagostanja kolektivistički poduhvat. Međutim, čak i zadrti individualisti imaju razlog da je podrže. Era socijalne demokratije je doprinjela kreiranju nekoliko generacija individualista, uključujući ljude iz radničke klase koji su se iznenada zatekli u vremenu olakšane socijalne mobilnosti 1950-ih, 60-ih i 70-ih godina. Gledajući unazad, sasvim je razumljivo da ove generacije ponekad podlegnu iskušenju da uzrok progresa vide samo u sopstvenom velikom trudu. Pa ipak, kao što je pokazao sociolog John Goldthrope, ove generacije su uhvatile ekonomski i socijalni talas nastao usvajanjem javnih politika poslije 1945. godine. Ekonomski rast je proširio srednju klasu kreirajući nova menadžerska radna mjesta u javnom i privatnom sektoru, koja su popunili pripadnici radničke klase. Ovo je stvorilo „više mjesta na vrhu“. Štaviše, u eri pune zaposlenosti, vlasništvo nad nekretninama je počelo rasti, ne samo zbog toga što su građene nove kuće, već i zato što su banke zdravorazumski pretpostavljale da će ljudi imati stalan poslao u narednih 25 godina i stoga biti u stanju da vrate pozajmljeni novac.

Može li ova strategija da se ponovi danas? Odgovor koji stalno dobijamo već deset ili više godina je da ne može. Došli smo do tačke kada državu blagostanja smatramo samo troškom koji bi trebalo smanjiti, a ne dijelom ekonomske i socijalne strategije sa ciljem da se obezbedi sigurnost za sve i mogućnosti za one koje žele više. Ideja da ovi ciljevi više nisu ostvarivi je očigledno pogrešna. Dobar početak bi podrazumjevao povezivanje sa liberalnom idejom, starom preko jednog stoljeća, da svi imaju pravo na povraćaj u slučaju da zajedno preduzimaju rizike, bilo da su to pojedinci koji mogu da prestanu brinuti o tome šta ih čeka sutra, vlade koje bi u drugačijim situacijama mogle uštedjeti  na najvećim izdacima, ali uspjevaju jedino da ih preusmjere drugde, ili kompanije koje imaju koristi od zdravih i školovanih radnika koji rade u sigurnom radnom okruženju. Uspješna ekonomija podrazumjeva da svi njeni učesnici razumiju da je potrebno da daju, a ne samo da uzimaju, da bi izgradili okruženje u kome i oni i oni koji dolaze poslije njih mogu da uspiju.

Da li su potrebne radikalnije mjere? Dugoročno gledano – da. Svijet je drugačiji nego što je bio početkom 20. stoljeća: biznisi i pojedinci se ponašaju drugačije, a „pretpostavke“ o nacionalnom osiguranju, kako ih je Beveridg nazivao, su evoluirale. Dosadašnji trend je da se troškovi prebacuju na pojedince, kao što je urađeno sa univerzitetskim školarinama. Ali ovaj pristup je ograničen, pogotovo kada dug dostigne opasan nivo, zarade stagniraju i, kao što je ekonomista Thomas Piketty pokazao, prihodi na bogatstvo rastu brzo za one koje imaju sreće da ga posjeduju.

Jedini prikladan odgovor bi bio da se udahne novi život u radikalnu struju liberalizma koja je pravila razliku između zarađenog i nezarađenog prihoda početkom 20. vijeka. Piketi se zalaže za globalni porez na bogatstvo. Ali i neke javne politike mogu da ostvare slične ciljeve. Mogli bismo da razmotrimo primjenu poreza na kapitalnu dobit na imovinu i tako kompenzujemo značajne profite od generacija koje su se okoristile o državu blagostanja. Na primjer, tu spadaju prihodi ostvareni po osnovu posjedovanja kuće koju su mogli da kupe djelimično i zbog toga što su živjeli u državi blagostanja.

Neki autori predlažu još radikalnije ideje, kao što je univerzalni osnovni dohodak (UBI): zagarantiranu redovnu isplatu za svakog građanina, koja bi ih održavala iznad granice siromaštva, čak iako izaberu da ne rade. UBI bi obezbijedio sigurnost, ali se suočava sa nizom tehničkih izazova, kao što su razlike u troškovima života u različitim djelovima države, zbog čega je teško dogovoriti „univerzalni“ iznos isplate. Na ovo treba dodati i pritužbe da bi UBI od svih nas napravio tražioce beneficija. Pa ipak, verzije ove ideje našle su podršku na različitim delovima političkog spektra, od neoliberala kao što je Milton Friedman, do bivšeg grčkog ministra finansija Janisa Varufakisa. Za ljevicu, osnovni dohodak bi ljudima obezbijedio sigurnost i dostojanstvo. Za desnicu, sigurnost bi učinila da ljudi radije prihvate povremeni rad kakav nude ekonomija privremene radne snage ili ugovori bez radnih sati. Naravoučenije ovih razlika i sličnosti u mišljenjima je da rješavanje problema ekonomske nesigurnosti ne mora se nužno odvijati na račun efikasnosti, konkurentnosti ili inovacija.


/Odlomak iz autorove knjige „Bread for all / Hleb za sve“, Allen Lane 2017./

(TBT, The Guardian)