DESET DOKAZA PROTIV BRITANSKOG KOLONIJALNOG UMA Saleh: Britanija se treba izviniti zbog Balfourovu deklaraciju?

04.11.2017. u 01:50

KOLUMNA

Britansko izvinjenje otvara vrata izuzetno opasnim pitanjima u zapadnom umu

Piše: Mohsen Saleh, thebosniatimes.ba

Do ovog trenutka, čini se da britanska vlada nije sklona revidiranju svog kolonijalnog ponašanja u Palestini, koje je dovelo do uspostavljanja cionističke tvorevine na palestinskoj teritoriji i katastrofe koja je zadesila njen narod. Palestinci su prognani s većine svog zemljišta, njihovo društveno tkivo je razoreno, a velika većina ovog naroda postaju izbjeglice. Arogantne izjave britanske premijerke Therese May, u kojima se hvalila ovom deklaracijom i stvaranjem Izraela, samo su dokaz svega toga.

Decenijama je britanska politika tvrdila da svojom okupacijom Palestine 1917-1948. nije željela naštetiti palestinskom narodu, a da je kontekst događaja zapravo taj koji je doveo do tragičnog kraja za ovaj narod. 

U nastavku ćemo navesti deset dokaza i pokazatelja koji upućuju na britanski kolonijalni um kojeg nije bilo briga za volju palestinskog naroda. Britanska politika je smišljeno lagala i obmanjivala, odbacivala sporazume s Palestincima i Arapima; provodila je na terenu takve mjere za koje je znala da će dovesti do katastrofalnih posljedica za Palestince; smišljeno je provodila represiju nad palestinskim narodom i lišila ga njegovih težnji za slobodom i nezavisnosti.  

Pored korespondencije Hussein - McMahon tokom 1915-1916., iz koje su Sharif Hussein i Arapi razumjeli da će Palestina biti pod arapskom upravom nakon protjerivanja Osmanlija s tog područja, Britanija je ponudila još tri obećanja koja su uslijedila nakon Balfourove deklaracije. Arapi su razumjeli da su ta obećanja došla s ciljem poništenja deklaracije i smirivanja zabrinutosti vezano za sudbinu Palestine.  

Obećanja Velike Britanije

Prvo je bilo "Hogarthovo uvjeravanje" u januaru 1918. Drugo, britanska "Deklaracija sirijskoj sedmorki" u junu 1918. i, treće, "britansko-francuska deklaracija" od 7. novembra 1918, odmah po završetku Prvog svjetskog rata i nakon završetka okupacije Palestine. Ovim obećanjima Britanija se obavezala na ispunjavanje političkih i ekonomskih prava Palestinaca i Arapa, te da im se neće nanijeti šteta.    

Britanija se posvetila, tokom okupacije Palestine, realizaciji prvog dijela Balfourove deklaracije, uspostavljanjem "nacionalne domovine za Jevreje u Palestini". Međutim, nije ispoštovala njen drugi dio koji podrazumijeva nekršenje prava Palestinaca koji su u to vrijeme činili 92 posto stanovništva, i to prema britanskim procjenama.

Britanija je zanemarila suštinu svoje misije kao mandatne sile u skladu sa Poveljom Lige naroda; Britanija dobija međunarodno pokriće 24. jula 1922. godine kada joj je predat mandat nad Palestinom. 

Britanske vlasti su dozvolile zakone o kolektivnom kažnjavanju, administrativnom pritvoru bez podizanja optužnice, vojne sudove, rad pod prisilom.

Suština ideje "Mandata", prema Povelji Lige naroda, jeste da mandatna sila pruži pomoć narodu pod starateljstvom prilikom izgradnje svojih političkih, ekonomskih i društvenih institucija i pripremi ga za dobijanje nezavisnosti. Ali Britanija se toga uopće nije pridržavala kada je riječ o Palestincima. Iako je Britanija uvrstila Balfourovu deklaraciju u mandatnu Povelju, to Britaniju nije oslobodilo njene odgovornosti prema palestinskom narodu.       

Nepravedne politike

Britanija je s predumišljajem usvajala politike za koje je znala da su nepravedne prema Palestincima. Bez obzira na britansku propagandu, aspiracije palestinskog naroda nisu bile vrijedne pažnje britanskih lidera.

Tako je, primjerice, Balfour pisao Lordu Curzonu (koji je postao ministar vanjskih poslova nakon njega) 11. augusta 1919. godine da oni uopšte ne namjeravaju uzimati u obzir želje sadašnjih stanovnika Palestine, jer su velike sile, kako se izrazio, posvećene cionističkom projektu. "Cionizam, bilo da je on ispravan ili ne, dobar ili loš, mnogo je važniji od želja i pritužbi 700.000 Arapa koji sada naseljavaju ovu drevnu zemlju", rekao je.

Britanski ministar za kolonije Winston Churchill je u donjem domu Britanskog parlamenta 9. novembra 1922. godine izjavio da je britanska politika u Palestini "umjerena"! Ta politika "nastoji uvjeriti jednu stranu [Arape] na pristanak i uvjeriti drugu stranu [Jevreje] na strpljenje".

Ono što su britanski političari nazivali umjerenim bio je zapravo proces sistematskog potčinjavanja Palestinaca. No taj proces je vođen oprezno i pažljivo i zahtijevao je strpljenje, nikako žurbu cionista. Bilo je potrebno stvoriti "jevrejsku državu" na pametan način i postepeno kako bi se izbjegle, koliko je god to moguće, pobune Palestinaca i Arapa, što bi moglo uništiti ovaj projekat i povećati troškove britanske okupacije Palestine. 

Prema tome, kada je britanski premijer Ramsay MacDonald 1931. godine odlučio da postavi novog visokog komesara za Palestinu, rekao je Chaimu Weizmannu, predsjedniku Svjetske cionističke organizacije u to vrijeme, da želi imenovati "generala koji će izvršavati stvari glavom (svojim umom), a ne silom!"

Odbacivanje preporuka

Ovakvo ponašanje korespondira insistiranju britanske vlade da odbaci preporuke američke Komisije King-Crane iz 1919. godine, u kojima se navodi da se jevrejska država u Palestini ne može osnovati bez izazivanja najozbiljnijih kršenja građanskih i vjerskih prava postojećih nejevrejskih zajednica u Palestini.  

Britanska vlada je, također, ignorirala rezultate glasanja britanskog Doma lordova protiv britanske politike u Palestini (60 zastupnika je glasalo protiv, nasuprot 29 njih) 21. juna 1922. godine, zato što su uvidjeli da je politika koja se provodi nad mandatnim područjem neprihvatljiva u sadašnjoj formi jer se njom direktno krše obećanja britanske vlade prema palestinskom narodu.   

Na funkcije su imenovani britanski zvaničnici i službenici koji su podržavali cionizam u Palestini. Na ovakvo ponašanje je, na primjer, ukazao i Ronald Storrs, britanski guverner Jerusalema (1917-1926.) kada je naglasio kako su "uklonjeni" svi oni koji su pokazivali simpatije prema Arapima.

Slijeđenje politike direktne kolonijalne uprave: Uprkos tome što je britanska kolonijalna politika općenito naginjala indirektnom kolonijalizmu preko lokalnih vladara koji slijede britansku politiku i djeluju unutar njenih okvira, Britanija je u Palestini provodila direktnu vladavinu. Visoki komesar je bio "nekrunisani kralj" koji je imao gotovo apsolutne ovlasti.

U isto vrijeme, Britanija je uporno odbijala da se formira palestinska vlada, čak i pod njenim nadzorom. Također je odbijala održavanja parlamentarnih izbora koji bi vjerodostojno predstavljali stanovništvo Palestine. Britanija je kontrolirala sva ministarstva te političke, ekonomske, obrazovne i pravne institucije u Palestini.

Vojna pozadina

Imenovani su visoki komesari s vojnom pozadinom: Palestina je bila pod direktnom britanskom vojnom upravom u periodu 1917-1920. Njom je tada upravljao Money, zatim Watson, pa onda i Bols, sve generali u britanskoj vojsci. Kada je uspostavljena civilna uprava, na mjesto "visokih komesara" uglavnom su postavljane penzionirane vojne osobe.   

Visoki komesar Palestine Herbert Pulmer (1925-1928.) dosegnuo je najviši čin – feldmaršala, John Chancellor (1928-1931.) bio je oficir u obavještajnom odjelu Ministarstva rata, Arthur Wauchope (1931-1938.) bio je general, kao i John Gort (1944-1945.) i Alan Gordon (1945-1948.) koji su, također, bili generali.

Balfour je otvorio prostor Jevrejima za izgradnju državnih institucija i jačanje svojih kapaciteta, dok je Palestincima to uskratio.

Što se tiče Herberta Samuela (1920 -1925.) za njega je dovoljno reći da je bio Jevrej i cionista te bivši ministar unutrašnjih poslova u britanskoj vladi, dok se za vrijeme Harolda MacMichaela (1938-1944.), koji je bio orijentalista, Palestina nalazila pod vanrednim stanjem zbog palestinske revolucije, a zatim i Drugog svjetskog rata.

Restrukturiranje i jačanje pravosudnog i pravnog sistema u skladu sa politikom Velike Britanije u Palestini, što im daje pokriće za suzbijanje revolucija i pobuna, oduzimanje Palestincima njihovih prava, olakšavanje imigracije i doseljavanje Jevreja, prijenos vlasništva nad zemljom i davanje "palestinskog državljanstva" svim jevrejskim doseljenicima.

'Čuvanje pravde'

Dvadesetih godina prošlog stoljeća cionista Norman Bentwich, koji je obavljao funkciju javnog pravobranitelja, nadgledao je izdavanje više od 350 zakona i regulativa. Palestinci su se uvijek žalili na njegove nepravde, i to u vrijeme kada je bio zadužen za "čuvanje" pravde u Palestini!

Britanske vlasti su dozvolile zakone o kolektivnom kažnjavanju, administrativnom pritvoru bez podizanja optužnice, vojne sudove, rad pod prisilom.. i drugo.

Iako se Britanija zvanično obavezala na uspostavljanje "nacionalne domovine za Jevreje", što je labav pojam i ne mora nužno značiti uspostavljanje države, ona se i praktično bavila stvaranjem države za jevrejski narod. Primjera radi, kada je Balfour upitan o tome 7. februara 1918. godine, izjavio je kako je njegova lična želja da Jevreji iskoriste priliku za formiranje svoje "jevrejske države". Dodao je kako to sada ovisi o njima, a "mi smo im pružili veliku šansu".  

On je otvorio prostor Jevrejima za izgradnju državnih institucija i jačanje svojih kapaciteta, dok je Palestincima to uskratio. To je bila politika koja se slijedila, premda nije bila obznanjena ili napisana, ali je provođena. Cionisti su osnovali Jevrejsku agenciju, koja je obavljala funkciju sličnu funkciji države u Palestini, a kroz nju su se razvijale ekonomske, obrazovne i socijalne jevrejske strukture.

U vrijeme kada je Britanija slamala palestinske revolucije i ustanke, naročito u 1920, 1921, 1929. i 1933. godini, te Veliku revoluciju 1936-1939., istovremeno je pružala svoju podršku, dozvoljavala ili šutjela na osnivanje vojnih i paravojnih cionističkih snaga, poput snaga Haganah koje su do 1948. godine brojile gotovo 64.000 regruta (što je dvaput više od arapskih vojski koje su ušle u Palestinu u maju 1948. godine).   

Važna uloga

Dokazi ukazuju na to da je Britanska vojna obavještajna služba (MI4), a sa njom i odjeljak obavještajnih službi pod nazivom "specijalne operacije" (EX, SOE) imala važnu ulogu u osnivanju i obučavanju udarnih jedinica (elitnih snaga) u Haganahu, poznatim kao Palmach od 1941. godine.

Također, britanska vlada je dozvolila 1944. godine cionistima da osnuju specijalne vojne snage, pod izgovorom podrške Britancima i Amerikancima u Drugom svjetskom ratu. Krajem rata, cionisti su regrutirali i obučili 32.000 jevrejskih vojnika.

Region je otvoren za konstantne ratove, sukobe, krvoprolića i patnje.

Dakle, broj Jevreja u Palestini se, pod britanskom okupacijom i nadzorom, povećao 12 puta, sa 55.000 u 1918. godini na 650.000 u 1948. godini (sa osam posto na 31,7 posto stanovnika). Također je udvostručeno njihovo vlasništvo nad zemljom, sa 1,8 posto na šest posto teritorije Palestine.

Zanemarivanje ili ignoriranje preporuka britanskih istražnih komisija: poput preporuka Johna Hopa Simpsona, autora Bijele knjige koja je izdata na temelju ovih preporuka u oktobru 1930. godine. Dolazi do izdavanja "Crne knjige" (MacDonald Letter) u februaru 1932. godine, čime se poništavaju ove preporuke koje su ulijevale tračak nade Palestincima.

Britansko zanemarivanje

Primjer britanskog zanemarivanja je i "Bijela knjiga", izdata u maju 1930. godine. Britanija se u njoj obavezuje na osnivanje nezavisne palestinske države u roku od deset godina, ograničavanje jevrejske imigracije tokom pet godina, te da će o daljoj imigraciji odlučivati arapska većina, kako broj Jevreja ne bi bio veći od jedne trećine stanovnika. Postavljena su i ograničenja prava Jevreja na kupovinu zemljišta od Arapa. Međutim, Britanija je poništila ovo obećanje 13. novembra 1945. godine, kada je izdala dokument poznat kao "Bevinova deklaracija", koji je tada obavljao funkciju britanskog ministra vanjskih poslova.

***

Deset ranije pomenutih tačaka dokazuje da je britanska vlada djelovala namjerno, potpuno svjesno i s predumišljajem kako bi Palestinu dovela u situaciju koja može imati samo katastrofalne posljedice za palestinski narod. Region je otvoren za konstantne ratove, sukobe, krvoprolića i patnje. Ovdje se radi se o historijskoj odgovornosti koja se ne može izbjeći. Prema tome, prva stvar koju Velika Britanija treba učiniti jeste da se izvini palestinskom narodu za sve nedaće koje im je prouzrokovala.

Britansko izvinjenje za Balfourovu deklaraciju teoretski je ostvarivo, s obzirom na to da se Britanija već izvinila za svoju ulogu u trgovini robljem u kolonijalnom dobu i za izazivanje gladi u Irskoj tokom devetnaestog stoljeća.  

Savremena stvarnost

Međutim, u savremenoj stvarnosti se to čini kao nešto nedostižno iz više razloga. Najvažniji je taj da vladajuća politička klasa (konzervativci, laburisti i liberali) ne teži tome da ponudi takvo izvinjenje palestinskom narodu, zbog političkih, ekonomskih, vjerskih, kulturnih, interesnih i drugih razloga.  

Veliki broj Britanaca i dalje vjeruje u takozvano ''historijsko pravo Jevreja u Palestini'' i izražava suosjećanje s izraelskim narativom i historijskom nepravdom koju je pretrpio jevrejski narod (uglavnom od samih Evropljana).

Također, cionistički utjecaj je najviše i najsnažnije prisutan u literaturi britanske politike. Iako pitanje palestinskog prava u britanskim krugovima postaje sve zastupljenije, još ga čeka dug put kako bi stigao do šireg dijela britanske javnosti i uvjerio ga. 

Zatim, postoji i veliki strah da bi britansko izvinjenje palestinskom narodu otvorilo vrata za ogromna potraživanja koja bi opteretila britanski budžet, u smislu kompenzacija palestinskom narodu. Trenutna jaka situacija Izraela i arapska slabost i podijeljenost također doprinose slabosti poluga za vršenje pritiska na Veliku Britaniju. 

Otvaranje vrata

Britansko izvinjenje otvara vrata izuzetno opasnim pitanjima u zapadnom umu, kao što je legitimnost postojanja same izraelske tvorevine i obaveze međunarodne zajednice da vrati prava palestinskom narodu. Zbog toga se britansko izvinjenje ne tiče se samo Britanaca, već izaziva srdžbu i američkih saveznika, cionističkih lobija u svijetu i Izraelu, te brojnih zapadnih sila.      

Ne može se reći kako su se palestinske vlasti i Palestinska oslobodilačka organizacija ozbiljno pozabavile time da se od Britanije dobije izvinjenje za Balfourovu deklaraciju. Pogotovo ako se uzme u obzir da su ove dvije strane potpisale Sporazum iz Osla koji priznaje izraelsku tvorevinu i njen "legitimitet" na većini teritorije historijske Palestine, stoga imaju i međunarodne obaveze u skladu s tim sporazumom. 

Prema tome, potezi koje palestinska vlast poduzima nisu izraz osjećaja ili odgovor na stavove palestinske javnosti. Ovakva situacija iziskuje ogromne, organizirane i sistematične napore na palestinskoj, arapskoj islamskoj i međunarodnoj razini, kako bi se izvršio nezapamćen pritisak na britanske elite, ne bi li se barem satjerale u kut.  

Prema tome, ne treba previše računati na britansko izvinjenje na kratkoročnom ili srednjoročnom planu. Međutim, svaki napor koji na tom putu ulože pojedinci, eksperti, političari, novinari, organizacije civilnog društva i ostali, vrijedan je pažnje i poštovanja. Možda to na kraju prisili Britaniju da se izvini palestinskom narodu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.


(TBT, Al Jazeera)