DEMOKRATIJA NA RUSKI NAČIN Laruelle: Ideja o savršenom „demokratskom modelu" zapravo je mit

31.10.2017. u 08:15

KOLUMNA

Zapad u ime velikih univerzalnih vrijednosti, iza kojih se kriju interesima inspirirane agende, nedemokratske režime vidi u svima onima koji se ne uklapaju u njegovu zamisao demokratije

Piše: Marlene Laruelle, thebosniatimes.ba

U vrijeme dok zapadni mediji Rusiju predstavljaju kao zemlju koja se hrve sa svojim nacionalističkim i imperijalističkim demonima, nije zgoreg odmaći se od retorike „propasti demokratije" koju ta zemlja navodno proživljava. Čini se kao da je putinovski politički režim pozive nekadašnjeg prvog sekretara Komunističke partije Sovjetskog Saveza (KPSS) Mihaila Gorbačova na uspostavljanje demokratije i evropskog modela uspješno otpremio na nivo slučajnosti u dugom historijskom razdoblju obilježenom autoritarnošću. Kulturalistička objašnjenja te evolucije uzela su maha: Rusi nisu „spremni" za demokratiju i stoljećima borave u kulturnim tradicijama kojima su zapadni koncepti strani.

Takav diskurs savršeno odgovara vladarima koji se, u ime takozvanih „kulturnih izuzetaka" koje zagovaraju od Azije do Afrike, zapravo trude da održe svoje posebne interese. To je slučaj i sa američkom spoljnom politikom, koju prati mit borbe protiv „zla", tj. protiv dugog spiska zemalja najrazličitijih političkih režima i ciljeva na koji se Rusiji iznova prijeti da će biti vraćena.

Pa ipak, zamisao o postojanju vanvremenskih karakteristika koje pogoduju autoritarnim režimima i razmatranja nepomirljivosti demokratije i ruskih tradicija ne predstavljaju relevantan pristup razumijevanju političke dinamike, opisali je demokratskom ili ne, koja se u Rusiji odvija. Neobična diarhija uspostavljena u maju 2008. dvostrukom inauguracijom Dmitrija Medvedeva na mjesto predsjednika države i Vladimira Putina na mjesto predsjednika vlade potvrdila je da politički režimi, na Zapadu koliko na Istoku, ne predstavljaju nepromjenljiva dostignuća već evoluirajuće strukture, vječno podložne novim pregovorima.

Zapadni diskurs o neophodnosti tranzicije bivših komunističkih zemalja u demokratiju nije oslobođen od interesima rukovođenih prikrivenih motiva niti ideološkog uvjerenja, koji se toliko često previđaju da se čine prirodnim. Ideja o postojanju gotovo savršenog „demokratskog modela" koji otjelovljuju evropski i sjevernoamerički parlamentarni sistem zapravo je mit koji osim što prećutkuje višestoljetne historijske procese i brojna savremena skretanja, ignorira i razmatranja o mogućnostima prevazilaženja parlamentarizma putem demokratije koja bi dobar dio inicijative vratila građanima.

Prema takvoj šemi, Rusija spada ili u kategoriju onih zemalja koje svojom nesposobnošću da primjene taj čuveni „model" bacaju Zapad u očaj, ili onih koje su na putu da ga sustignu, koje od Zapada razdvaja samo banalna vremenska barijera. Ovde, dakle, imamo posla sa dvije zamke: sa esencijalističkim pristupom, kojim vlada princip da Rusija ne može prihvatiti vrijednosti Zapada; i linearnim pristupom, prema kom je sve samo pitanje vremena, a ova zemlja samo je u zaostatku u odnosu na društveni model koji se smatra jedinstvenim i vanvremenskim.

Nije nam ovdje cilj negirati teškoće i posebnosti ruskog političkog života nakon nestanka Sovjetskog Saveza, niti da izbegnemo priznanje značaja težine historijskog iskustva. Sasvim je opravdano primjetiti da počeci zapadnoevropskog modela sežu sve do srednjeg vijeka, da je gradska buržoazija igrala vodeću ulogu u prelasku sa srednjovekovnih na pojedinačne slobode i da je Rusija, koja nije imala iskustvo zapadnog feudalizma, oduvijek živjela pod autokratskim političkim režimom.

Podjednako je ispravno podsjetiti na to da je ruska filozofija od XXI stoljeća disocirala pojedinca, koji sebe promišlja izvan totaliteta, čovjeka koji se može ostvariti jedino u skladu sa nekim organskim kolektivnim entitetom. Pa ipak, ti elementi objašnjenja ne mogu nadjačati važnost  historijskog konteksta u kom se u Rusiji postavilo „demokratsko pitanje", kao ni socioekonomski uticaj ruskog reformizma.

 „Neuspjeh" demokratije u Rusiji u velikoj se mjeri može objasniti traumatskim karakterom 1990-ih: društveno nasilje liberalnih reformi, neuspjeh vlade da dođe do trajnog rješenja za sukob u Čečeniji i kolaps državnih institucija, što je sve dovelo do mogućnosti nestanka cjelokupne ruske države. Nakon tragičnih događaja na jesen 1993. (kada je Boris Jeljcin u krvi ugušio pobunu parlamenta), strah od prekomjerne polarizacije zemlje naveo je vladajuće krugove na veličanje „patriotskog centrizma" koji ideale ideološke opozicije briše u prilog pomirenju oko patriotskog slogana.

Široki konsenzus političkih formacija oko ideje o specifičnom razvojnom putu Rusije uspostavljen je već na parlamentarnim izborima 1999. Čak se i liberalne partije vode diskursom zasnovanom ne na potrebi za reformama, već za redom.

Čini se da je „demokratija na ruski način", onakva kakva je devedesetih godina nastala, pala na tri testa. Prije svega, ukoliko je stanovništvo uistinu očekivalo da režim evoluira, nije željelo nestanak sovjetske države. Implozija Sovjetskog Saveza i nastanak novih država proživljeni su kao nešto nametnuto, kako spolja, tako i iznutra. Ruska elita mahom se nije libila da te događaje predstavi kao zavjeru protiv velike ruske moći, umjesto da je ponudila njihovo racionalno čitanje i prihvatila ulogu Rusije u svemu tome, čime je nehotice pristala na igru protivnika svake evolucije.

Nakon toga, najodabranije od elita godinama su branile ultraliberalne principe koji su doveli do ogromnog osiromašenja stanovništva, zanemjelog pred istovremenim rađanjem oligarhije koja se neometano šepuri svojim bogatstvom. Kao posljedica toga, „demokratija" se i dan-danas poistovećuje sa „tržišnom ekonomijom".

Treće, navodna ruska demokratija devedesetih godina nije oklijevala da se, uz podršku zapadnih zemalja, otvoreno oglušuje o socijalnu zabrinutost običnih ljudi i da se iznova ponaša do te mjere antidemokratski da je doprinjela diskreditaciji samog tog termina u javnosti. Ne treba zaboraviti da često spominjani kontrast između ličnosti predsjednika Jeljcina i Putina ne smie zamagliti izvjestan politički kontinuitet: prezidencijalizam (predsjednički sistem, prim. prev.) u Rusiji učvrstio se Ustavom iz 1993, a vlada nikada nije dobila bitnu ulogu u oblikovanju državne politike.

Suočen s ovom neprivlačnom i neubjedljivom demokratijom, Putin je u očima svojih sugrađana uspio da na u isti mah povrati vlast u autoritarne ruke, ekonomski oporavi Rusiju i uspostavi društvenu stabilnost, pa makar ovo preklapanje bilo i cinično budući da počiva gotovo isključivo na porastu cijena nafte i gasa.

Nasuprot onome što se mora prepoznati kao Putinov politički uspjeh, pitanje toga koliko vlast predstavlja birače djeluje kao marginalni luksuz koji ne odražava neposredna očekivanja ruskog društva, već isključivo očekivanja nekolicine zapadnih tehnokrata koji žude za tim da Rusija pođe „dobrim putem".

Ovaj nedostatak uspjeha demokratskih ideja u Rusiji nije proizvod manevra koji je orkestrirao Kremlj, već širokog konsenzusa. Još od devedesetih godina, sva istraživanja javnog mnjenja sprovedena u Rusiji potvrđuju da je stanovništvo u velikoj mjeri depolitizirano. Ruski građani nemaju povjerenja u svoje institucije: s izuzetkom institucije predsjednika u Putinovo vrijeme, svi drugi simboli vlasti, a posebno parlament, pravosuđe i policija, smatraju se instrumentima koji služe ličnim interesima elite, dok se političke partije sistematski kotiraju na samom dnu skale.

Za ogromnu većinu stanovništva pravo glasa ne predstavlja osnovno ljudsko pravo, dok izbori ne garantiraju bilo kakav uticaj na vršenje vlasti - za koju se čak smatra da ima manje sposobnosti za vršenje pritiska na elitu nego tokom sovjetskog perioda.

Sociološka istraživanja pokazuju da usljed ovog otklona od politike ispitanici iznad svega zahtijevaju da na vlasti imaju efikasnog „gospodara" ili „upravnika". Jačanje predsjedničkih ovlašćenja i njihova personalizacija ne dovode do zabrinutosti, štaviše smatraju se garancijom stabilnosti. Ispitanici ne osuđuju ni prisustvo sigurnosnih službi (silovki) unutar državnog aparata, za koje ne smatraju da se vode sopstvenim interesima, već ih vide kao jedan od glavnih rezervoara profesionalnih kadrova sposobnih da poprave zemlju.

Takva logika različitost i sukobljenost vidi kao slabosti: zamisao da nacija nastaje na osnovu sposobnosti građana da vladaju svojim suprotstavljanjima - raspravljamo se upravo s onima s kojima dijelimo nešto zajedničko - sasvim je očigledna. Nasuprot tome, podjele (bilo političke, ideološke ili kulturne) smatraju se prijetnjom po zajednicu, nečim što slama nacionalno jedinstvo umjesto da ga ojačava.

Stoga je teško očekivati da će ruski političari ići protiv tako rasprostranjenih stereotipa o demokratiji među svojim sugrađanima, posebno u situaciji u kojoj takva „dirigirana demokratija" omogućava pravdanje interesa vladajuće klase, koja je među sobom rasporedila najprofitabilnije političke, birokratske i ekonomske pozicije služeći se velikom konfuzijom između javnog i privatnog domena.

Ipak, bilo bi posve pogrešno na osnovu ovih zapažanja izvući zaključak da Rusi principijelno podržavaju autoritarne režime. Neke od osnovnih sloboda - poput slobode mišljenja, kretanja, prava na privatno vlasništvo i preduzetništvo - smatraju se nepokolebljivim postignućima. S druge strane, čini se da rusko društvo funkcionira nezavisno od vlasti i da se i te kako može posvetiti i političkom i domenu institucionaliziranih udruženja. Država tu oblast ne može oblikovati prema svojim nahođenjima: njeno pravo na upotrebu legitimnog nasilja ograničeno je, kao i njena moć prisile.

Utoliko je i prividni konsenzus po pitanju učvršćivanja autoritarnosti režima djelimično iluzoran: konvergencija između ciljeva oporavka kako ih vidi Kremlj i očekivanja stanovništva, koja u ovom trenutku i te kako postoji, izgledno je samo privremena. U slučaju ekonomske krize, društveni ugovor sa stanovništvom koje prihvata autoritarnost režima u zamjenu za garanciju porasta životnog standarda, veoma bi se brzo doveo u pitanje.

U historiji nema povratka na staro: sadašnji ruski politički režim pod krinkom „povratka Sovjetskom Savezu" skriva projekat modernizacije i vesternizacije, paradoksalno, ali samo u okviru datog historijskog razdoblja, koristeći se autoritarizmom i nacionalizmom. Odatle možemo pretpostaviti da će se ti elementi, koji se smatraju motorom „oporavka" ove zemlje, prije ili kasnije sukobiti s potrebama ruskog društva i njegovih novih srednjih klasa, kao i da će generacija manje izolacionistički nastrojenih elita tu pronaći svoje mjesto.

„Neuspjeh" demokratije u Rusiji trebalo bi prije svega podstaknuti razmatranje o propasti Zapada. Evropska unija u međunarodnoj areni nema željenu vidljivost, nalazi se u ekonomskoj recesiji usred uspona novih sila i djeluje nesposobno da osmisli neki privlačni model društvenog razvoja za ostatak svijeta. Sjedinjene Države za to vreme bezrezervno se kritiziraju zbog sprovođenja imperijalne spoljne politike koja demokratske principe izvrgava ruglu. U takvom kontekstu, male su šanse da će u Rusiji, Kini i drugim zemljama upućivanje na „zapadni demokratski model" pronaći publika.


(TBT, LMD)