ŠTA JE POPULIZAM? Müller: Populisti tvrde da oni, i samo oni predstavljaju narod

30.10.2017. u 06:44

KOLUMNA

Populističko upravljanje karakteriziraju tri stvari: pokušaji da se prigrabi državni aparat, korupcija i „masovni klijentelizam“ (razmjena materijalnih povlastica ili birokratskih usluga za političku podršku građana, koji onda postaju „klijenti“ populista), a tu je i napor da se sistematski potisne civilno društvo

Piše: Jan-Werner Müller, thebosniatimes.ba

Mješavina“ je jedino značenje koje mogu da vidim u riječi „narod“; ako riječ „narod“ zamijenite reču „broj“ ili „mješavina“, dobit ćete vrlo čudne termine… „suverena mješavina“, „volja mješavine“ itd.

Pol Valeri

Sva moć dolazi od naroda. Ali kuda odlazi?

Bertolt Breht

Ne pamtim nijednu izbornu kampanju u Americi koja je bila toliko povezivana s „populizmom“ kao kampanja iz 2015-2016. godine. I Donald Trump i Bernie Sanders nazivani su „populistima“. Taj termin se najčešće koristi kao sinonim za „protivnike establišmenta“ i čini se nezavisno od nekih određenih političkih ideja; kao da je važno samo ponašanje, a ne i sadržaj. Otuda se termin prvenstveno povezuje i s određenim raspoloženjem i emocijama: populisti su „ljuti“; njihovi glasači su „razočarani“ ili hronično „nezadovoljni“. Slično se govori i o političkim liderima u Evropi i njihovim sljedbenicima: na primjer, Marine le Pen i Geert Wilders obično se označavaju kao populisti. Oboje su bez ikakve sumnje desničari. Ali Sandersov slučaj pokazuje da i ljevičari dobijaju etiketu populista; takvu etiketu nose i Siriza u Grčkoj, ljevičarska koalicija koja je u januaru 2015. godine osvojila vlast, i Podemos u Španiji, koji se zajedno sa Sirizom oštro protivi stavu Angele Merkel da su mjere štednje pravi odgovor na dužničku krizu u Evropi. Oba pokreta – naročito Podemos – igraju na kartu osjećanja podstaknutog takozvanom „ružičastom plimom“ u Latinskoj Americi, gdje su populističke vođe kao što su Rafael Corea, Evo Morales i, prije svega, Hugo Chávez postigli veliki uspjeh. Ipak, šta svi ti politički akteri imaju zajedničko? Ako se slažemo s Hannah Arendt da je političko rasuđivanje sposobnost uočavanja odgovarajućih razlika, onda rasprostranjeno povezivanje desnice i ljevice u govoru o populizmu treba da nas natjera na razmišljanje. Da li to što je danas popularno da se najrazličitiji fenomeni svrstavaju u „populizam“ ukazuje na nedostatak političkog rasuđivanja?

Ova knjiga započinje opažanjem da je, uprkos tolikom govoru o populizmu (bugarski politikolog Ivan Krastev, jedan od najpronicljivijih analitičara današnjeg demokratskog života, nazvao je naše vrijeme „dobom populizma“), veliko pitanje da li znamo o čemu govorimo.1 Mi naprosto ne raspolažemo ničim što bi ličilo na teoriju populizma, a po svoj prilici nedostaju nam i koherentni kriterijumi na osnovu kojih bismo odredili kad politički akteri postaju populisti u nekom smislenom značenju te riječi. Na kraju krajeva, svaki političar – naročito u izbornim demokratijama – želi da se dopadne „narodu“, da ispriča priču koju će najveći broj građana razumjeti i da pogodi šta „običan svijet“ misli i naročito osjeća. Da li je populista prosto uspješan političar koga ne volimo? Može li optužba za populizam i sama biti populistička? I konačno, da li je populizam zapravo „autentični glas demokratije“, kao što tvrdi Christopher Lasch?

Ovom knjigom nastojim da nam pomognem da prepoznamo populizam i suočimo se s njim. Cilj mi je da to uradim na tri načina. Prvo, želim da opišem koja se vrsta političkih aktera svrstava u populiste. Tvrdim da je neophodan uslov za to da budu kritički nastrojeni prema elitama, ali i da taj uslov nije dovoljan. Inače bi svako ko kritikuje status quo u, recimo, Grčkoj, Italiji ili SAD bio po definiciji populista – i šta god neko mislio o Sirizi, pobunjeničkom Pokretu pet zvjezdica Beppea Grilla ili Sandersu, teško se može poreći da je njihova kritika elita uvijek opravdana. Također bi gotovo svaki predsjednički kandidat u Americi bio populista kad bi kritika postojećih elita bila jedino što karakteriše populizam: na kraju krajeva, svi oni vode kampanju „protiv Washingtona“.

Pored toga što su antielitisti, populisti su uvijek i antipluralisti. Populisti tvrde da oni, i samo oni predstavljaju narod. Sjetimo se na primjer turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana koji uprkos svojim mnogobrojnim domaćim kritičarima na partijskom kongresu izjavljuje: „Mi smo narod. A ko ste vi?“ Naravno, on zna da su njegovi protivnici također Turci. Polaganje prava na ekskluzivno predstavljanje nije empirijsko; ono je uvijek izrazito moralno. Kad se kandiduju za položaj na vlasti, populisti svoje konkurente predstavljaju kao pripadnike nemoralne, korumpirane elite; kad su na vlasti, odbijaju da priznaju legitimnost bilo kakve opozicije. Populistička logika podrazumijeva i da oni koji ne podržavaju populističke partije nisu istinski dio naroda – uvijek definisanog kao ispravan i moralno čist. Jednostavno rečeno, populisti ne tvrde: „Uz nas je 99 odsto naroda“. Umjesto toga, podrazumijevaju: „Uz nas je 100 odsto naroda“.

Za populiste je ova jednačina uvijek tačna: svakog ko ih opominje da nisu u pravu oni mogu otpisati kao nemoralnog i nekog ko nije u pravom smislu dio naroda. Drukčije rečeno, populizam je uvijek oblik politike identiteta (mada nisu sve politike identiteta populističke). Iz tog shvatanja populizma kao oblika politike identiteta čiji je cilj isključivanje sledi i shvatanje da je populizam opasan za demokratiju. Jer demokratija zahtijeva pluralizam i priznanje da treba obezbijediti pravične uslove u kojima možemo živjeti zajedno kao slobodni i ravnopravni građani, ali i kao građani čija se različitost ne dovodi u pitanje. Ideja o jednom, homogenom, autentičnom narodu nije ništa drugo do fantazija; kao što je filozof Jürgen Habermas jednom rekao, „narod“ se može pojavljivati samo u pluralu. Pomenuta fantazija je opasna, jer populisti ne samo što uspješno koriste sukobe nego i podstiču polarizaciju, a prema svojim političkim protivnicima odnose se kao prema „neprijateljima naroda“ i nastoje da ih potpuno isključe iz igre.

To ne znači da će svi populisti poslati svoje neprijatelje u gulag ili podići zidove duž granica svoje zemlje, ali ne znači ni da se populizam svodi na bezazlenu izbornu retoriku ili jednostavan protest koji splasne čim populista osvoji vlast. Populisti mogu vladati kao populisti. To je suprotno uobičajenom mišljenju da populističke partije odustaju od protesta čim dobiju izbore, jer logika kaže da ne mogu protestovati protiv sebe u vladi. Populističko upravljanje karakterišu tri stvari: pokušaji da se prigrabi državni aparat, korupcija i „masovni klijentelizam“ (razmjena materijalnih povlastica ili birokratskih usluga za političku podršku građana, koji onda postaju „klijenti“ populista), a tu je i napor da se sistematski potisne civilno društvo. Naravno, mnogi autoritarci postupat će na sličan način. Razlika je u tome što populisti opravdavaju svoje ponašanje tvrdnjom da samo oni predstavljaju narod; to im dozvoljava da takve stvari sasvim otvoreno i bez ustezanja sprovode u praksi. Time se objašnjava i zašto razotkrivanje korupcije rijetko može da naškodi populističkim liderima (sjetimo se Erdogana u Turskoj ili krajnje desničarskog populiste Jörga Haidera u Austriji). Njihovi sljedbenici na to gledaju ovako: „Oni to rade za nas“, autentični narod.

Drugo poglavlje knjige govori o tome da populisti ne zaziru od donošenja ustava (Venecuela i Mađarska su nesumnjivi primjeri). Nasuprot raširenoj predstavi da više vole da budu potpuno nesputani i da se oslanjaju na neorganizovanu masu kojoj se obraćaju s balkona predsjedničke palate, populistički lideri zapravo često žele da stvore ograničenja, ali samo ako ona rade za njih. Otuda im ustavi ne služe kao sredstvo za očuvanje pluralizma, nego za njegovo eliminisanje.

U trećem poglavlju bavim se dubljim uzrocima populizma, naročito nedavnim društveno-ekonomskim promjenama širom Zapada. Također postavljam pitanje kako se možemo uspješno postaviti i prema populistički nastrojenim političarima i prema njihovim glasačima. Odbacujem paternalistički liberalni stav koji u suštini preporučuje terapiju za građane, „čije strahove i ljutnju treba ozbiljno shvatiti“, a odbacujem i shvatanje da mainstream akteri treba jednostavno da kopiraju ono što populisti nude. Ni suprotna krajnost – potpuno isključivanje populista iz debate – nije valjan izbor jer se svodi na to da se na populističku težnju ka isključivanju odgovara isključivanjem populista. Kao alternativu predlažem određena politička pravila za suočavanje s populistima.

Prije više od četvrt vijeka jedan, tada praktično nepoznat zvaničnik State Departmenta objavio je članak koji je izašao na zao glas i uglavnom bio pogrešno shvaćen. Autor je bio  Francis Fukuyama, a naslov članka je, naravno, glasio „Kraj historije“. Dugo si mogao ležerno da dokažeš svoju intelektualnu veličinu samo tako što bi, podrugljivo se smješkajući, rekao kako je očigledno da završetak Hladnog rata nije donio i kraj historije. Ali naravno, Fukuyama nije predskazao i kraj svih sukoba uopšte. On je prosto rizikovao da kaže da, na nivou ideja, liberalna demokratija više nema suparnika. Dopuštao je da druge ideologije mogu tu i tamo imati podršku, ali je vjerovao da nijedna ne bi mogla da konkuriše globalnoj privlačnosti liberalne demokratije (i tržišnog kapitalizma).

Da li je tako očigledno griješio? Radikalni islamizam nije ozbiljna ideološka prijetnja liberalizmu. (Oni koji prizivaju avet „islamofašizma“ svjedoče više o sopstvenoj čežnji za jasno ocrtanim linijama fronta kakve su postojale za vrijeme Hladnog rata nego o političkoj stvarnosti kakva je danas.) Ono što danas ponekad zovemo „kineskim modelom“ državno kontrolisanog kapitalizma za neke očito predstavlja podsticaj jer u tome vide novi model meritokratije i zato su mu najviše skloni ljudi koji misle da imaju najveće zasluge.2 (Sjetimo se preduzetnika iz Silikonske doline.) Taj model je podsticaj i zbog svojih dosadašnjih rekordnih rezultata u izbavljenju miliona ljudi od siromaštva – naročito u zemljama u razvoju, ali ne samo u njima. Uprkos tome, demokratija ostaje glavni politički zgoditak, a autoritarne vlade plaćaju ogromne sume novca lobistima i stručnjacima za odnose s javnošću koji treba da im obezbijede da ih međunarodne organizacije i zapadne elite priznaju kao istinski demokratske.

Ipak, ne ide sve naruku demokratiji. Opasnost za nju danas nije neka obuhvatna ideologija koja sistematski poriče demokratske ideale. Opasnost je populizam – iskvareni oblik demokratije koji obećava da će vratiti najviše demokratske ideale („Nek narod vlada!“). Drugim riječima, opasnost dolazi iz samog demokratskog svijeta – politički akteri koji su izvor te opasnosti govore jezikom demokratskih vrijednosti. To što je krajnji rezultat politika koja je očigledno antidemokratska treba sve da nas zabrine – i pokazuje da postoji potreba za istančanim političkim prosuđivanjem koje će nam pomoći da tačno odredimo gdje se završava demokratija, a gdje počinje opasnost.


U utorak 31. oktobra u 19 sati u CZKD-u Peščanik u saradnji sa Fabrikom knjiga i uz podršku forumZFD-a organizuje tribinu Šta je nama populizam, na kojoj govore Jan-Werner Müller, Vesna Pešić i Dubravka Stojanović. Razgovor vode Svetlana Lukić i Dejan Ilić.

(TBT, Peščanik.net)