STOTA OBLJETNICA OKTOBARSKE REVOLUCIJE Bugajski: Putin tvrdi da slijedi slavnu povijesnu tradiciju u obrani Majke Rusije od brojnih vanjskih neprijatelja

28.10.2017. u 11:55

KOLUMNA

Iako se ruski građani nalaze na razini siromašne zemlje u razvoju sa sve nižim životnim standardom, kraćim životnim vijekom, jako raširenim alkoholizmom, rastućim kriminalom, kolabirajućim zdravstvenim sustavom i infrastrukturom koja se raspada, ruska država-carstvo se opisuje kao jedinstvena civilizacija

Piše: Janusz Bugajski, thebosniatimes.ba

U Rusiji povijest nije objektivan pregled događaja, nego instrument jačanja režima. Prije 100 godina naoružana skupina boljševika provela je coup d’état u Petrogradu i nastavila zauzimati sve državne institucije te iskorijenila političke rivale. Ovaj grabež vlasti koji je izvela mala skupina komunista sovjetska je propaganda nazvala "Velikom oktobarskom proleterskom revolucijom". Realno gledajući, puč nije bio revolucija, nije ga vodio ruski proleterijat, a prema većinom korištenom gregorijanskom kalendaru nije se ni dogodio u oktobru. Otkad su se boljševici dokopali vlasti, manipulacija i iskrivljavanje ruske povijesti imali su tri ključna cilja: opravdati režim, ocrniti njegove protivnike i mobilizirati mase. U današnjoj Rusiji povijesna priča opravdava politiku administracije Vladimira Putina koji tvrdi da slijedi slavnu povijesnu tradiciju u obrani Majke Rusije od brojnih vanjskih neprijatelja. Iako se ruski građani nalaze na razini siromašne zemlje u razvoju sa sve nižim životnim standardom, kraćim životnim vijekom, jako raširenim alkoholizmom, rastućim kriminalom, kolabirajućim zdravstvenim sustavom i infrastrukturom koja se raspada, ruska država-carstvo se opisuje kao jedinstvena civilizacija. Ova navodna utvrda kršćanstva prosvijetljena je civilizacija s dubokom ruskom dušom koju ni jedan zapadnjak ne može shvatiti. Takvi argumenti imaju za cilj zamaskirati stvarnost kako bi Ruse potaknuli da vjeruju kako su važni, unatoč rastućoj represiji i oskudici. Ruska službena povijest također podriva identitet i koheziju susjeda koji su određeni da se nad njima dominira, da ih se asimilira ili iskorijeni. Ključni je strategem fabriciranje samoidentiteta u kojem se sustavno prisvaja povijest susjeda i umanjuju njihove posebnosti. Najočitiji primjer povijesne krađe vrši se protiv ukrajinskog naroda koji mnogi Rusi ponižavajući tretiraju kao "mlađeg brata". Ruski vladari prisvajaju većinu ukrajinske povijesti, uključujući Kijevsku Rus' (prvi istočnoslavenski savez između 9. i 13. stoljeća), istočnopravoslavno kršćanstvo i kozačku tradiciju. Istodobno ruski dužnosnici negiraju ili umanjuju moskovsku represiju i masovna ubojstva Ukrajinaca bilo u zatiranju kozačke tradicije, provedbi genocida holodomorom u 1930-ima kako bi uništili ukrajinske seljake ili istrebljenju ukrajinskog oružanog otpora nametanjem sovjetske vladavine u 1940-ima i 1950-ima.

Negirajući Ukrajini poseban i neovisan povijesni narativ, moskovska elita nastoji izbrisati i samu ideju odvojene ukrajinske nacije. Slijedom toga, ako Ukrajina nema poseban identitet, tada ne može imati ni stvarno neovisnu državu i ne može slobodno birati svoju vladu ili odlučivati o međunarodnim savezništvima. Službena ruska povijest nije samo propaganda na riječi. To je i propaganda na djelu kako bi mobilizirala mase u službi države. Dok državni organi monopoliziraju informacije i obrazovanje, oni također kontroliraju prošlost i uvjeravaju javnost da Rusija obnavlja svoj status supersile. To omogućava Kremlju da detektira unutarnje žrtvene jarce i vanjske neprijatelje te skrene pozornost sa svojih neuspjeha. Aneksija Krima sjajan je primjer kako javnost može biti zavedena čak i kad režim ne može osigurati ekonomski razvoj. Nova generacija Rusa sada je subjekt intenzivne imperijalističke i nacionalističke propagande koja isprepleće očito kontradiktorne povijesne osobe. Ivan Grozni, Petar Veliki, Lenjin i Staljin opisuju se kao ruski junaci, neovisno o ideologiji ili politici, jer je svaki od njih pridonio izgradnji Velike Rusije. Putinizam spaja svaku tradiciju i povijesnu epohu koja može ojačati priču o nesavladivoj moći države. Dezinformacijska ofenziva širi ruski povijesni revizionizam na susjede. Sovjetska okupacija Srednje i Istočne Europe oslikava se kao napredno doba ruske benevolentnosti, a ne kao mračno razdoblje zastoja nametanjem propale ideologije i zastarjeloga ekonomskog sustava. Cilj je izbrisati sovjetske zločine i oslabiti nacionalnu neovisnost susjeda. Jedna od središnjih sastavnica povijesne fabrikacije je službeno tumačenje "Domovinskog rata" protiv nacističke Njemačke (1941. - 1945.). Ratni mitovi Kremlja zamišljeni su za stvaranje ponosa zbog ruskih postignuća. Oni naglašavaju žrtve i pobjede nad Trećim Reichom, ali zanemaruju neugodne činjenice poput one o aktivnoj suradnji Moskve s Hitlerom u pokretanju Drugoga svjetskog rata te masovnim ubojstvima i etničkim protjerivanjima na područjima koje je Crvena armija okupirala diljem europskog Istoka.

Fokusiranje na "Domovinski rat" također evocira neprestani sukob sa Zapadom koji otvoreno prijeti opstanku Rusije. Povijest postaje ideologija koja jača mentalitet opsade. Ruska "ministarstva istine" imaju mnogo više alata na raspolaganju nego u sovjetsko doba, tu su kabelske televizije, društvene mreže i niz nasamarenih ili korumpiranih zapadnjaka. Možemo očekivati još i više iskrivljavanja povijesti i sadašnjosti dok Moskva nastoji potkopati Zapad i stvara iluziju da Rusija ostaje velika sila. Kremlj u konačnici nastoji ostvariti definiciju diktature Georgea Orwella: "Tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost; tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost".


(TBT, WASHINGTON MAIL)